2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:40
G., 47-godišnja žena, razvedena, dovedena je na psihoterapiju zbog poteškoća u odnosima s djecom koja "vode asocijalni način života". G. je vrlo netolerantan prema svom "potomstvu", ljutito ih kritizirajući u svakoj prilici. Iskreno rečeno, valja napomenuti da je G. bila vrlo kritična prema sebi, postavljajući pretjerane zahtjeve prema svom životu
Nije iznenađujuće da je posljednjih godina prije odlaska na psihoterapiju G. bolovao od više bolesti psihosomatske prirode. Tokom opisane sesije, koja se odvijala u početnim fazama terapije, G. je bila detaljna, uložila je mnoge pritužbe, međutim, gotovo nije primijetila šta se događa u našem kontaktu.
Tokom priče, bila je vrlo kritična prema meni, odbacujući bilo kakve eksperimente koje sam predlagao i sve preduzete intervencije. Povremeno je bila prilično sarkastična, dajući otrovne primjedbe na moju adresu. Opisana situacija pobudila je u meni bijes, s kojim se, s obzirom na veliko saosjećanje i sažaljenje prema G., trenutno nije bilo moguće okrenuti na bilo koji način. Tako sam postao talac procesa doživljavanja koji sam zaustavio. U sljedećoj situaciji sesije, zasićene G. indirektnom agresijom, nisam mogao odoljeti i impulsivno, prilično oštro obavijestio G. o svom bijesu.
Moram priznati, moja intervencija nije bila baš ispravne forme i nije pridonijela održavanju kontakta, već je bila opasna u smislu izazivanja njezina uništenja. Međutim, G. se ponašao kao da se ništa nije dogodilo i uopće nije bilo izljeva moje ljutnje. Još jedno uništavanje tako intenzivne moje reakcije nije moglo ne iznenaditi. G. je, i u priči o svom životu i u svom stvarnom ponašanju, pokazala nedostatak sposobnosti da se direktno i otvoreno nosi s agresijom. Sesija je završila u pozadini napetosti, a kontakta i dalje nije bilo gotovo.
Sljedeći sastanak počeo je predstavljanjem indirektnih agresivnih reakcija tipičnih za G.. Podsetio sam je na događaje sa poslednje sesije i predložio joj da otvoreno govori o iskustvu koje prati naš kontakt. G. je počeo prilično nejasno iznositi neke tvrdnje u vezi s terapijskim procesom, niti jednom se ne pozivajući na događaje s posljednjeg sastanka.
Kad sam je zamolio da me pogleda (do sada joj je pogled bio usmjeren u svemir kraj mene) i da osluškuje njena osjećanja koja žive u našem kontaktu, zastala je na trenutak, a zatim je rekla: "Jako sam uvrijeđena i bojim te se. " H
bilo je nešto potpuno novo u njenom glasu, u izrazu lica, nešto što mi je jako dirnulo srce. Njene riječi su na mene ostavile snažan utisak (prvi put tokom terapije) - knedla mi se skotrljala u grlu, osjetio sam sažaljenje i nježnost prema G. Okrenuvši joj se, rekao sam: "Oprostite mi, molim vas."
Njenu reakciju bilo je teško predvidjeti - lice joj se zgrčilo u jecaje koji su trajali nekoliko minuta. Sve ovo vrijeme, međutim, G. je bio u kontaktu sa mnom.
Nakon što se malo smirila, rekla je da se nikada u životu nije suočila sa situacijom grižnje savjesti i opraštanja. Ovo iskustvo joj jednostavno nije bilo poznato. U njenom modelu svijeta nije bilo mjesta za pravo da se pogriješi, dopuštenje da se griješi, pa stoga ni za izgovor i oprost.
Cijeli svoj život, prema G., bila je na terenu (što je, naravno, i sama pomagala u stvaranju), nepomirljiva sa svakom prilikom da se spotakne. Ni njeni roditelji, ni njeni ljudi, niti ona sama nisu mogli zatražiti oproštaj. Naravno, kritičnost u takvoj situaciji bila je jedan od najpristupačnijih i stoga najpopularnijih oblika komunikacije s ljudima u okruženju.
Na kraju opisane sesije, G. je rekla da mi je jako zahvalna na važnom iskustvu koje je stekla. Tokom sledeće nedelje G.uspjela je otvoreno razgovarati sa svojim najstarijim sinom i zamoliti ga za oproštaj zbog činjenice da je ponekad bila nepomirljiva s njim, kao i zbog toga što mu nije posvećivala dovoljno pažnje. Odnosi s djecom počeli su se oporavljati.
U isto vrijeme, G. je počela otkrivati nove, do tada nepoznate resurse u sebi, razvila je hobi o kojem je sanjala od djetinjstva, ali se bojala osude drugih zbog mogućnosti da u tome ne uspije. Kvalitet njenog kontakta s ljudima, kao i zadovoljstvo s njima, značajno su porasli.
Preporučuje se:
„Moraš Je Ostaviti! Ne Možete Učiniti Ništa Da Joj Pomognete! " Ima Li Terapeut Pravo Da Ne Nastavi Psihoterapiju. Slučaj Iz Prakse
Razmišljajući o toksičnosti naše profesije općenito, a posebno u kontaktu s javnošću, sjećam se jednog poučnog incidenta. On opisuje ne baš tipičan profesionalni problem koji odgovara istom atipičnom rješenju. Opisani problem i njegovo rješenje u ovom slučaju nisu u području teorije i metodologije psihoterapije, već u području profesionalne i osobne etike.
Povijest Skrivenog Nasilja I Slomljenih Granica U Psihoterapiji. Slučaj Iz Prakse
Slučaj koji želim opisati pokazuje situaciju dopisnog nadzora. Terapeut-Veronica, 32-godišnja žena koja se suočila sa situacijom kršenja svojih granica tokom psihoterapije. Klijent je Robert, njen vjekovni, uspješan, zgodan, dobro građen muškarac, neoženjen, ima visok društveni status.
Kardiološki Problemi Ili Odbijanje života: Slučaj Iz Psihoterapeutske Prakse
34-godišnji muškarac B. tražio je terapiju za psihosomatske simptome koji ga muče. Nakon što je prošao temeljit liječnički pregled radi pretrage kardiološke patologije u klinici i dobio negativan zaključak, bio je u gubitku i zatražio je psihoterapeutsku podršku.
To Se Ne Događa Ili Slučaj Iz Prakse
I opet o ozljedi. Svojevremeno sam imala priliku raditi u dječjoj ustanovi. Mogu vam reći da je najzanimljivije mjesto usluge psihoanalitičara, koji sjedi psihologa. Pa, jednog dana su se vrata moje kancelarije otvorila i na pragu se pojavila djevojčica od petnaest godina, poznata po tome što je vlasnica najsloženije patologije od sve djece.
Slučaj Iz Prakse Psihoterapije: Treba Li Terapeut Biti Pažljiv Prema Svom životu Tokom Psihoterapije?
Trenutno sama odgaja troje djece i pokušava izgraditi odnose s novim muškarcem, koji se također ispostavljaju da nisu baš jednostavni i slični svim prethodnim. Zapravo, stvarne komplikacije ovih odnosa bile su posljednja kap koja je gurnula V.
