Izbledele Emocije

Video: Izbledele Emocije

Video: Izbledele Emocije
Video: Azərbaycan incəsənətinə AĞIR İTKİ oda aramızdan getdi... 2024, April
Izbledele Emocije
Izbledele Emocije
Anonim

U osnovi empatije su vaše vlastite emocije - sposobnost razumijevanja i prepoznavanja osjećaja drugog. Ovdje postoji izravna veza: na kraju krajeva, možemo razumjeti druge ljude samo prenoseći njihova iskustva kroz sebe. Što smo bolje upoznati s nekim emocijama, lakše ćemo ih vidjeti, čak i po najmanjim znakovima, u drugom. Što smo osjetljiviji na neka određena iskustva u sebi, to ćemo u drugom oštrije reagirati.

Zdrava, razvijena emocionalnost podrazumijeva sposobnost da budete osjetljivi, sposobnost da se uklopite u društvo, da pokažete spretnost u odnosima, da znate gdje i kada šutjeti, gdje se šaliti, a gdje otvoreno reći. Tako da osoba nema neugodan osjećaj neugodnosti, neprimjerenosti i slona u porcelanskoj radnji, koji uvijek izlaže nešto pogrešno.

Za opis ovih sposobnosti koriste se pojmovi poput emocionalne inteligencije, socijalne spoznaje i drugi. Ljudski govoreći, upravo se to naziva šarmom.

A to je upravo ono na što utječu mentalni poremećaji. Prije svega, s poremećajima shizofrenog spektra, iako su ovdje moguće i druge nozologije. Ponekad, kao da postoji ciljano, ciljano uništavanje ove sfere. Postepeno. Dugotrajno. Povećava se s godinama. Ako se ne liječi, on se stalno povećava.

Poremećeno je razumijevanje sebe, svojih emocija, svojih osjećaja. Manje ih je, nestaju suptilne gradacije, mogu ispasti čitavi blokovi iskustava. Čini se da se svi osjećaji suše, praše, izglađuju. U ovom slučaju mogu ostati dvije ili tri živopisne emocije, na primjer, tjeskoba, iritacija i zamućeno beznađe. Ili glupa radost i mehanički optimizam igračke sa satom. A s ove dvije ili tri emocije, osoba će reagirati na apsolutno sve što joj se dogodi - više ne postoje druge. To je poput sjeckane ploče koja iznova i iznova ponavlja svoje tri note, i nema drugih kompozicija. I sama melodija postaje sve nepretencioznija i lažnija.

Izvana se to očituje prvenstveno u izrazima lica. Postaje oskudan. Lice je kao voštano, nepomično. Kao smrznuta maska. Ili, druga mogućnost, čini se da su izrazi lica pretjerani, karikaturalni, ponekad čak i nasilni.

Što dalje idu te promjene, teže ih je nekako osjetiti iznutra. Samo što izolacija od drugih ljudi i svijeta oko nas općenito sve više raste, raste osjećaj da svi oko nas žive po nekim nerazumljivim zakonima, neizgovorenim pravilima, koja su ipak iz nekog razloga očigledna svima ostalima. Kao da je vanzemaljac među ljudima, a jedini spas mu je formalno uputstvo koje stalno propada.

U posljednjoj fazi ovih poremećaja emocije uopće ne ostaju. Samo apatija. Sve postaje ravnodušno. Nevažno. Nezanimljivo. Čak ni čežnja ne ostaje, čak ni bol - ništa ne boli. Životinjsko, vegetativno postojanje je sasvim zadovoljavajuće - nema se zbog čega kretati. Nema štapa ni šargarepe. Osoba reagira samo na najgrublje, fizičke podražaje. Ležati i trošiti što manje energije jedina je moguća strategija ponašanja. Da, i nema snage, jer je naša snaga izvedenica naših želja koje se rađaju iz emocija. Iz činjenice da nešto postaje ravnodušno. A ako je sve ravnodušno? To se naziva emocionalno-voljni defekt, apato-abulički sindrom.

Preporučuje se: