Egzistencijalna Krivica

Video: Egzistencijalna Krivica

Video: Egzistencijalna Krivica
Video: 2021 12 04 беседа епископа Кирила на Ваведење у манастиру Подмаине 2024, Marš
Egzistencijalna Krivica
Egzistencijalna Krivica
Anonim

"Kada se osnovna [urođena] suština ličnosti negira ili potisne, osoba se razboli, ponekad eksplicitno, ponekad skrivena … Ova unutrašnja suština je krhka i osjetljiva, lako podleže stereotipima i kulturnom pritisku … Čak i kada se negira, nastavlja živjeti u tajnosti, stalno zahtijevajući aktualizaciju … Svako otpadništvo od vlastite suštine, svaki zločin protiv naše prirode fiksiran je u našoj nesvijesti i tjera nas da preziremo sami sebe."

Abraham Maslow

Ljudi često više vole biti sigurni da je „za mene prekasno“, a negativno stanje ili situacija su nepopravljivi, kako bi se izbjegla egzistencijalna krivica.

Moj omiljeni Irwin Yalom o tome je mnogo pisao u knjizi Egzistencijalna psihoterapija: „U terapiji zasnovanoj na egzistencijalnom gledištu,„ krivnja “ima nešto drugačije značenje nego u tradicionalnoj terapiji, gdje označava emocionalno stanje povezano s iskustvom pogrešne radnje - sveobuhvatno, vrlo neugodno stanje, koje karakterizira anksioznost u kombinaciji s osjećajem vlastite "zloće" (Freud primjećuje da je subjektivno "osjećaj krivnje i osjećaj inferiornosti teško razlikovati"). (…)

Ovaj stav - "Od osobe se očekuje da od sebe napravi ono što može postati da bi ispunio svoju sudbinu" - potječe od Kierkegaarda, koji je opisao oblik očaja povezan s nespremnošću da bude sam. Samorefleksija (svijest o krivici) umanjuje očaj: ne znati da ste u očaju još je dublji oblik očaja.

Na istu okolnost ukazuje i hasidski rabin Saša, koji je neposredno prije smrti rekao: "Kad dođem na nebo, neće me tamo pitati:" Zašto nisi postao Mojsije? " Umjesto toga, pitaće me: „Zašto nisi bio Saša? Zašto nisi postao ono što si samo mogao postati?"

Otto Rank je bio jako svjestan ove situacije i napisao je da se štiteći od preintenzivnog ili prebrzog života osjećamo krivnju zbog neiskorištenog života, neživljenog života u nama.

(…) Četvrti smrtni grijeh, dokonost ili lijenost, mnogi su mislioci protumačili kao "grijeh što u svom životu nije učinio ono što osoba zna da može učiniti". Ovo je izuzetno popularan koncept u modernoj psihologiji (…). Pojavio se pod mnogim imenima ("samoaktualizacija", "samorealizacija", "samorazvoj", "otkrivanje potencijala", "rast", "autonomija" itd.), Ali temeljna ideja je jednostavna: svaki ljudsko biće ima urođene sposobnosti i potencijale i, štaviše, početno znanje o tim moćima. Neko ko ne živi što je moguće čvršće doživljava duboko, intenzivno iskustvo koje ovdje nazivam "egzistencijalnom krivicom".

Postoji još jedan aspekt egzistencijalne krivice. Egzistencijalna krivica pred samim sobom je cijena koju osoba plaća za neoličenje svoje sudbine, za otuđenje od svojih istinskih osjećaja, želja i misli. Najjednostavnije rečeno, ovaj koncept se može formulirati na sljedeći način: „Ako priznam da to sada mogu promijeniti, morat ću priznati da sam to mogao promijeniti davno. To znači da sam kriv što su ove godine uzalud prošle, kriv sam za sve svoje gubitke ili nedobijanje. Nije iznenađujuće što je osoba starija, što je stariji njen određeni problem ili opći osjećaj nezadovoljstva životom, to će njegova egzistencijalna krivica biti jača pred samim njim.

Isti Yalom ima psihoterapeutsku priču o ženi koja nije mogla prestati pušiti i zbog toga joj se zdravlje jako pogoršalo, a suprug (netolerantan, okrutan i usmjeren na zdrav način života) postavio joj je ultimatum „ili ja ili pušim“, napustio ju je kad se nije mogla rastati od ove navike. Njen muž (uprkos svim njegovim osobinama), ova žena je bila veoma draga. I njeno zdravlje se u jednom trenutku pogoršalo do te mjere da se radilo o amputaciji nogu. U psihoterapiji je otkrila da bi, ako si sada dopusti da prestane pušiti, morala priznati da bi se njen brak sačuvao da je to učinila ranije, a zdravlje se ne bi toliko pogoršalo. To je bilo toliko poražavajuće iskustvo da je bilo lakše ostati uvjeren: "Ne mogu to promijeniti".

Priznati ovo (pogotovo kada je u pitanju nešto vrlo značajno i poželjno) može biti toliko bolno i nepodnošljivo da osoba radije živi sa svojom patnjom kao s nepopravljivom: „Tada nisam mogla ništa učiniti po tom pitanju, jer je s tim nemoguće uradite bilo šta u principu”.

Preporučuje se: