2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:40
"Kada se osnovna [urođena] suština ličnosti negira ili potisne, osoba se razboli, ponekad eksplicitno, ponekad skrivena … Ova unutrašnja suština je krhka i osjetljiva, lako podleže stereotipima i kulturnom pritisku … Čak i kada se negira, nastavlja živjeti u tajnosti, stalno zahtijevajući aktualizaciju … Svako otpadništvo od vlastite suštine, svaki zločin protiv naše prirode fiksiran je u našoj nesvijesti i tjera nas da preziremo sami sebe."
Abraham Maslow
Ljudi često više vole biti sigurni da je „za mene prekasno“, a negativno stanje ili situacija su nepopravljivi, kako bi se izbjegla egzistencijalna krivica.
Moj omiljeni Irwin Yalom o tome je mnogo pisao u knjizi Egzistencijalna psihoterapija: „U terapiji zasnovanoj na egzistencijalnom gledištu,„ krivnja “ima nešto drugačije značenje nego u tradicionalnoj terapiji, gdje označava emocionalno stanje povezano s iskustvom pogrešne radnje - sveobuhvatno, vrlo neugodno stanje, koje karakterizira anksioznost u kombinaciji s osjećajem vlastite "zloće" (Freud primjećuje da je subjektivno "osjećaj krivnje i osjećaj inferiornosti teško razlikovati"). (…)
Ovaj stav - "Od osobe se očekuje da od sebe napravi ono što može postati da bi ispunio svoju sudbinu" - potječe od Kierkegaarda, koji je opisao oblik očaja povezan s nespremnošću da bude sam. Samorefleksija (svijest o krivici) umanjuje očaj: ne znati da ste u očaju još je dublji oblik očaja.
Na istu okolnost ukazuje i hasidski rabin Saša, koji je neposredno prije smrti rekao: "Kad dođem na nebo, neće me tamo pitati:" Zašto nisi postao Mojsije? " Umjesto toga, pitaće me: „Zašto nisi bio Saša? Zašto nisi postao ono što si samo mogao postati?"
Otto Rank je bio jako svjestan ove situacije i napisao je da se štiteći od preintenzivnog ili prebrzog života osjećamo krivnju zbog neiskorištenog života, neživljenog života u nama.
(…) Četvrti smrtni grijeh, dokonost ili lijenost, mnogi su mislioci protumačili kao "grijeh što u svom životu nije učinio ono što osoba zna da može učiniti". Ovo je izuzetno popularan koncept u modernoj psihologiji (…). Pojavio se pod mnogim imenima ("samoaktualizacija", "samorealizacija", "samorazvoj", "otkrivanje potencijala", "rast", "autonomija" itd.), Ali temeljna ideja je jednostavna: svaki ljudsko biće ima urođene sposobnosti i potencijale i, štaviše, početno znanje o tim moćima. Neko ko ne živi što je moguće čvršće doživljava duboko, intenzivno iskustvo koje ovdje nazivam "egzistencijalnom krivicom".
Postoji još jedan aspekt egzistencijalne krivice. Egzistencijalna krivica pred samim sobom je cijena koju osoba plaća za neoličenje svoje sudbine, za otuđenje od svojih istinskih osjećaja, želja i misli. Najjednostavnije rečeno, ovaj koncept se može formulirati na sljedeći način: „Ako priznam da to sada mogu promijeniti, morat ću priznati da sam to mogao promijeniti davno. To znači da sam kriv što su ove godine uzalud prošle, kriv sam za sve svoje gubitke ili nedobijanje. Nije iznenađujuće što je osoba starija, što je stariji njen određeni problem ili opći osjećaj nezadovoljstva životom, to će njegova egzistencijalna krivica biti jača pred samim njim.
Isti Yalom ima psihoterapeutsku priču o ženi koja nije mogla prestati pušiti i zbog toga joj se zdravlje jako pogoršalo, a suprug (netolerantan, okrutan i usmjeren na zdrav način života) postavio joj je ultimatum „ili ja ili pušim“, napustio ju je kad se nije mogla rastati od ove navike. Njen muž (uprkos svim njegovim osobinama), ova žena je bila veoma draga. I njeno zdravlje se u jednom trenutku pogoršalo do te mjere da se radilo o amputaciji nogu. U psihoterapiji je otkrila da bi, ako si sada dopusti da prestane pušiti, morala priznati da bi se njen brak sačuvao da je to učinila ranije, a zdravlje se ne bi toliko pogoršalo. To je bilo toliko poražavajuće iskustvo da je bilo lakše ostati uvjeren: "Ne mogu to promijeniti".
Priznati ovo (pogotovo kada je u pitanju nešto vrlo značajno i poželjno) može biti toliko bolno i nepodnošljivo da osoba radije živi sa svojom patnjom kao s nepopravljivom: „Tada nisam mogla ništa učiniti po tom pitanju, jer je s tim nemoguće uradite bilo šta u principu”.
Preporučuje se:
Šta Je Egzistencijalna Kriza Ili Zašto Ne Voli Svako Vikend
Autor: Efremov Denis Izvor: Teorije i prakse nastavljaju objašnjavati značenje često korištenih izraza koji se često koriste u kolokvijalnom govoru u pogrešnom smislu. U ovom broju - šta je nedjeljna neuroza, koliko je važno osjetiti svoju individualnost i zašto nema druge sudbine osim one koju sami stvaramo.
Krivica I Ogorčenost. Ogorčenje I Krivica. Dve Strane Istog Novčića
Zašto sam odjednom spojio tako različita, polarna osjećanja u jednu temu? Zato - žive u snopu - tamo gdje postoji krivica, postoji i ogorčenost. I obrnuto. Ali jedno od njih u pravilu ne primjećujemo u sebi. Ako smo uvrijeđeni, onda ne govorimo o našoj krivici, "
Egzistencijalna Kriza I Otpor Novom
Egzistencijalna kriza je prijelaz na novu razinu. Tijekom života suočeni smo s različitim promjenama. Čovjek se rađa, raste i razvija od samog početka začeća. U budućnosti se razvija njegovo tijelo i um, formiraju se njegov karakter i navike.
Egzistencijalna Usamljenost. Vrste Usamljenosti
Egzistencijalna usamljenost je vrsta čežnje, snažne mentalne anksioznosti u kombinaciji sa tugom i dosadom koju osoba doživljava stalno ili u određenim periodima života. Pogledajmo pobliže - kakvo je to stanje, kako se doživljava, koji su razlozi za njegovo pojavljivanje?
Život Je Besmislen Ili Egzistencijalna Kriza
Danas želim govoriti o egzistencijalnoj krizi, o onom razdoblju kada osoba počinje preispitivati cijelo svoje postojanje. U ovom periodu često se pitamo ko smo, ko smo i šta je smisao života. Ovdje je važno reći da je razmišljanje o „dubokim pitanjima“dio našeg svakodnevnog postojanja, te da svi ne doživljavaju krizu pri njihovom rješavanju.