Postavljanje Pitanja Je Tako Teško. Besmisleno Je Na Njih Odgovarati

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:40

Postavljanje pitanja je tako teško. Besmisleno je na njih odgovarati

Tako je teško boriti se s nekim tko nema ruke ili noge, čiji izgled ne možete razlikovati među milijun drugih, s nekim koga ne možete vidjeti, već samo osjetiti. Postoji toliko straha i tjeskobe, a malo hrabrosti i nade. Tako je hrabro ući u razgovor s ovim neprijateljem, tako sporo se vode pregovori o miru, o nadi u pozitivan ishod dvoboja. Diplomacija je nemoćna, hirurški skalpel reže unatrag na još nezacijeljenu ranu. Bol i osjećaj usamljenosti curi iz nevidljive rane, čežnja je prožela zavoj, a oreol depresije okružuje me suptilnim mirisom nemoći. Tako mi je teško shvatiti da, bez obzira na moje napore, nikada neću moći razumjeti kako i gdje će se odigrati moja posljednja bitka i hoće li se ona uopće odigrati.

Depresija i anksioznost, opsesije i prisile, strah i mržnja u mojoj glavi. Čežnja i sram, krivica i usamljenost. Kako ih mogu prevladati svojom snagom volje, kako ih natjerati da napuste obale moje duše i odu tamo, izvan horizonta moje percepcije, tako da to više nikada ne osjećam kad dođem do obeliska pale nade na obali neutješno more snova, mrzovoljno sam podigao pogled i vidio bih samo betonski vrh spomenika prekriven galebovima. Ko zna odgovor na ovo pitanje? Ko u sebi nosi ove stroge istine našeg života i beskrajno pokušava da im proda novčić u svetlu neonske lampe. Gene je odavno odletio u Egipat.

Svaki put kad vidim klijenta ispred sebe, uvijek se smrznem očekujući nešto tako novo i uzbudljivo ogromno, nešto što će osvijetliti tamnu šumu s mnogo staza i poput grede svjetionika osvijetliti put do one hodanje. Svaki put kad se nadam da će se nešto dogoditi, mogu uhvatiti tračak nade u svojim rukama i vratiti mu to sjajnom sjajom koja će vas zagrijati malo bolje od papirnate šalice čaja.

Možda smo uvijek prevareni. Uvijek i u svemu, a suština je samo osigurati u praksi da nam naša individualna iluzija može pomoći da shvatimo značenje onoga što se događa. Dijete i religije, stilovi života i stavovi, obrasci i strategije, uključivanje i isključivanje, tjeskoba i ravnodušnost, narcizam i savjest, krivnja i sram, crno -bijeli, pijani i trijezni. Ko može nešto da razume u vezi ovoga? Kakva je iluzija danas u modi? Šta će nas usrećiti i zašto nismo sretni danas, ovdje i sada, ovakvi kakvi jesmo? Možda je naša nesreća naše najjače i najjednostavnije samozavaravanje?

Osoba koja sjedi nasuprot meni kaže da ne zna kako da popravi šta postoji? I to je nevjerovatno jer ni ja to ne znam. Postajem poput starogrčkog filozofa i odstupam "što više znam, manje znam". Je li moguć svjetionik usred mračne šume? Odakle je golubica mira usred besnog okeana strasti i nezadovoljene požude? Ko je koga zaista ubio, vukova baka ili vukova baka? Postavljanje pitanja je tako teško. Besmisleno je na njih odgovarati. Trenutak uvida je tako kratak. Blic gasi svetlost tame i juri prema drugom, a on…. Tiho sjedi u naslonjaču i rukom gladi bateriju. Krhotine značenja zagrizu u njegovo dijamantsko lice, ostavljajući iza sebe prekrasan uzorak sjaja izgubljenog smisla i vremena.

Na kraju ćemo se razići i žaliti zbog neizgovorenog i neobavljenog, zbog još jedne propuštene prilike i još jednog trenutka našeg života proživljenog zajedno. Kako je bio nizak, koliko je bio naivno ozbiljan, koliko smo skladno apsurdni bili u njemu.

Uragan će srušiti staro i izgraditi novo. Odakle mu ovo novo i gdje je nestalo sve staro? Uragan je tih, samo gasi svjetlo, okreće znak i zatvara vrata.

Provjeri.