Ono što Se Nekada Zvalo Kič, Zauvijek Je Ušlo U Kulturu?

Sadržaj:

Video: Ono što Se Nekada Zvalo Kič, Zauvijek Je Ušlo U Kulturu?

Video: Ono što Se Nekada Zvalo Kič, Zauvijek Je Ušlo U Kulturu?
Video: No ti si nekade... .avi 2024, Marš
Ono što Se Nekada Zvalo Kič, Zauvijek Je Ušlo U Kulturu?
Ono što Se Nekada Zvalo Kič, Zauvijek Je Ušlo U Kulturu?
Anonim

O tome sam pisao u bilješci

Međutim, kontroverze ne jenjavaju ovdje i na društvenim mrežama, pa ima smisla nagađati o ovoj temi.

U danima moje mladosti, među "inteligentnom" omladinom, bilo je moderno nabirati nos i oholo tresti usnama na spomen tada najpopularnijeg "Tender Maya". Mi - „elita malih gradova“nazvali smo to „majskim lajanjem“.

Image
Image

Takođe su iskazali tihi prezir, kolutajući očima, svima koji su plakali nad Asadovim pesmama, obožavali film o Budulaiju i "baldelu" pod "Belim ružama".

Tada smo čitali Gumiljova, Akhmatovu i Cvetajevu, išli na filmove Tarkovskog i slušali rok.

Godine su prošle. Sada se sramim svoje bivše arogancije, zbog činjenice da sam si dozvolio da nekoga prezirem.

Image
Image

Ljudi su odrasli i odgajani u različitim uvjetima, a za neke je duhovna jednostavnost stihova slijepog pjesnika iz prve redove, heroja Sovjetskog Saveza Eduarda Asadova, postala nit vodilja u velikoj književnosti, pa čak i ako jeste nije, to je pomoglo da se žice duše podese na dobrotu i humanost.

Image
Image

Ista priča sa filmom o Budulaiju. Sada ga ne smatram tako kičastim, jer na svom nepretencioznom nivou istinito govori o dobru i zlu, o ljubavi i mržnji, o činjenici da uporna ljubav ne može imati prepreke na nacionalnoj osnovi.

Sada sam toliko odrasla da si mogu priuštiti da sa zadovoljstvom slušam, jednom, prezren, "Nežni maj" i, sklopivši oči, prisjetim se kako mi je srce kucalo od prve ljubavi.

Image
Image

Valceri Johanna Straussa, pjesme Isabelle Yurieve i Leonida Utyosova u različitim su vremenima proglašavane kičem.

Image
Image

- Šta ako ne naš voljeni kič Djeda Mraza, brada od vate?

- A šta je s lutkama na vjenčanju Volge 70-80-ih godina prošlog stoljeća?

- A kalendari koji prikazuju glumce i pjevače na zidovima u tim dalekim vremenima naše mladosti?

Image
Image

Sve su to prekretnice masovne, "narodne" kulture, bez koje nema i ne može biti, kulture općenito!

Pa, ne mogu svi shvatiti dubinu elitne kulture, ali ljudi bilo kojeg kruga žele nešto toplo u duši!

Naime, masovni karakter akcije Besmrtni puk natjerao je obične ljude na razmišljanje o važnosti sjećanja, o poštivanju predaka. Ljudi su već počeli zaboravljati na taj Veliki rat i opet se sjećali, vodili su djecu sa sobom, pričali im o svojim pradjedovima! Zašto je ovo loše?

Na praznike sam boravio sa majkom u malom selu 150 kilometara od Sankt Peterburga, koje imamo kao daču.

Komšija, lokalni stanovnik od oko trideset pet godina, svratio je do nas. Žena je ispričala kako su ona i njen muž odveli svoje dvoje djece na mjesto sahrane rođaka, učesnika Velikog Domovinskog rata. Komšija je pričao o tome kako je sve dobro organizovano, kako se deci svidelo u isceniranoj zemunici, o zadovoljstvu sa kojim su deca jela vojničku kašu iz lonca! Ali najvažnije je da su djeca imala mnogo pitanja koja ranije nisu postavljala, puno novih misli.

- Dvadeset sedam miliona ljudi - ovo je cijela država! Jesu li umrli da bismo mi mogli živjeti? -upitala je dvanaestogodišnja Milana

„I ja ću vas sve zaštititi kad porastem! -odgovorio je sestri šestogodišnji Gleb.

Naravno, zaključak sam po sebi sugerira

Potrebna je drugačija kultura, drugačija kultura je važna.

Preporučuje se: