2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:41
Viri u nebo.
Zavirivši u nebo, hodao sam. Oblaci, vjetar tjera mase vode naprijed -natrag, misli u mojoj glavi, bijela prašina svijesti, nanizana na ekscentrični oblik, nemoguća, jedinstvena, stalno se mijenja, vibrira svojim vlaknima duše, zaljubljen sam u ovaj oblak, podsjeća me na djetinjstvo, tada nisam gledao u nebo, gledao sam naprijed, pa prema dolje i sa strane, strašno je gledati unatrag, ne bih ovo radio, gledajući u nebo, jer je tata pobijedio Ne mogu razumjeti ako odvratim pogled gledajući ga u oči, kremasta zemlja pod mojim nogama, glineni sufle i pijesak pomiješan u kiši pretprošle godine, čvrsta tvar koja se ne želi odreći svih sokova zemlje, pažljivo ih skladišti u sebi, filtrirajući ih poput mlijeka kroz tkiva, ali nebo će ih i dalje uzeti za sebe, bit će potpuno ispijeno, bit će prekriveno tankim znojem poput kapi znoja na čelu umornih muškaraca, teškim disanjem sjeverni vjetar, ovo duboko piskanje u bronhijama gustih šuma, udahnite izdah i tako sve dok vam ne ponestane snage, padnete na tlo, prekriveni travom, legnite, odmorite se, nećete uskoro ustati, i kad ustaneš - onda ne zaboravi stajati i trčati, trčati brže iza oblaka, letjeti avionom, gledati kroz debeli prozor poput djevojke u vili, gledati svoju sreću na horizontu, ukrasiti svoje lice ushićenjem pri pogledu na On, jer je ovo toliko čekao, a nije važno da mu se nikada nisi nasmiješila, on će ti se osmjehnuti kad odeš, opet putem djetinjstva, zgaženim bosim nogama, tim osjećajima u dodiru s majčinom kožom, stopala su zakopana u mekanu masu, jer će vas majka uvijek odvesti u vlastite fantazije, a ovdje ste opet podigli pogled i noge su vam se, poput betona, smrzle u tlu, ne pušta vas unutra mekani, gledate pahuljastog obožavatelja božanskog daha, tako nedostupnog i neuhvatljivog, gubite se u njemu uvijek iznova izlazeći u grad, u vašim očima lagana izmaglica, vjetar u glavi, zemlja na potplatima tenisica, i više ne znate šta je dodir, kako i kada ste uspjeli zaboraviti sve što gleda gore, zaslijepljeno, podižete ruke do moćnih očevih ramena, osjećate ovaj topli pogled s lijeve strane, on blijedi u svjetlu prolaznog trenutka, zbogom, zbogom, kiša će isprati boje ljeta s tvog lica, oprosti, nisam mogao doći na vrijeme, bilo je slučajeva, kao i uvijek, hitno, ne, sjećam se svega, čekaj još malo, cijedi mi se u grudima, miriše tako vruće tvoje iskustvo, još jako mlado i naivno, visi poput ledenice s krova budućeg nebodera u predgrađu, kaplje, elementarna forma kaplje, prodire u tvoje rukav, sipa se u čašu poput prozirne jake tekućine, a sav život u ovom rogu izobilja sabran je u najsiromašnijoj mogućoj slici blagostanja, preskočite ovaj okvir, oči su vam napete, obrišite ih rukom, ovako, da, sve je u redu, spavajte, bio je to dug vijek, nažalost, nije bilo dovoljno zlata za sve, ostali su samo dijamanti, ali oni vas više ne zanimaju, kaljena ljubav pod pritiskom javnog mnijenja je skupa, međutim, poput sve ostalo, tata, gdje si opet, zašto, zar nisi znao da je to otrov koji ti je dat iz naborane ruke, tako mi je žao što nikad nisi saznao šta sam zapravo.
