Ubijanje Društva

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:40

Društvo nas ponekad toliko zasjenjuje svojim zahtjevima od sebe, od svojih istinskih potreba, svojim individualnim putem, vlastitim izborima, da slomi ličnost i sudbinu osobe na koljenu. Programi koje su nam preci uložili u glavu, očekivanja naših predaka, tjeraju nas da hodamo kroz ćelije, ne prelazeći ivice vanzemaljskih i vanzemaljskih zahtjeva i očekivanja.

Mnogi od nas ne znaju šta žele i, varajući se, osjećaju se inferiorno, bez vjenčanja, bez djeteta, bez otvaranja vlastitog posla, bez kupovine automobila i stana, ne razmišljajući mnogo o svojim pravim željama, ne biti spremni na ono što društvo očekuje od nas, naših roditelja, prijatelja, ne žive svoj život i skrivaju od sebe da sve ovo "nije moje".

Previše je hrabro za ženu, muškarca da kaže sebi i društvu da „ne želim porodicu i djecu“, ali želim da crtam slike ili radim događaje za djecu i odrasle, „ne želim da dobijem oženjen, ali želim živjeti sam, putovati po svijetu i proučavati filozofiju ili druge kulture "," Ne želim sve što ti želiš od mene, važno mi je da slušam sebe i svoj unutrašnji glas. " Ali …, tako je teško doći do ove hrabrosti i prestati se sramiti sebe i čekati osudu zbog svoje drugosti. Uostalom, u društvu, kako se kaže: ako nije udana, onda nešto nije u redu s njom, ali kome ona treba! I to se smatra normom!

Ali ovo je neka vrsta ogledala, jer ponekad ljudi, bojeći se osude, bojeći se da nikome ne budu od koristi, godinama žive u otrovnim odnosima, pate i bolesni su. Ili je možda obrnuto? Je li ovaj nedostatak odnosa i usamljenost norma? Ali tada će se društvo prestati umnožavati i čovječanstvo će izumrijeti. Teško je odgajati dijete samo, ali za rađanje je potreban partner. Dakle, živimo na instinktima i nasilju. I što je najgore, mi umiremo od ove tolerancije prema nasilju, trpimo boks i razbolimo se, odlazimo prije vremena, poludimo i izluđujemo svoju djecu.

Vidio sam premalo majki u svom životu koje su zaista bile spremne za majčinstvo, ali vidio sam toliko majki i očeva koji su proglasili "dugo očekivano dijete", ali u isto vrijeme isto dijete im je bilo na putu i odbili su ga na svaki mogući način. Ja sama nisam bila spremna za majčinstvo: ali društvo me je stvorilo, kao i mnoge od nas. Ni ja nisam bila spremna za brak, misleći, kao i mnoge djevojke, da je muž nešto poput tate i mame. I dok sam ja tako mislila, moji su se brakovi raspali.

Sada se bavim terapijom, tokom koje se u ljudima pojavljuje nešto što društvo ne pozdravlja: umjesto lažnog ja, pravo ja: ljudi vraćaju pravo da budu sami sa 30, 40 pa čak i 50 godina, kada veći dio svog života su proživljeni. Često ponavljam riječi: ne činite ništa ako ne želite, ali kako je moguće da bebina majka to shvati kad prve tri godine moraju raditi samo ono što ne želite? Općenito, radost majčinstva je samo u svjesnosti i svjesnom izboru odricanja radi ljubavi prema djetetu. No, je li nas društvo upozorilo na ovo?

Radost braka nije u tome što će oni pomoći, podržati (radi se o mami i tati), već u slobodi izbora koju vam daje druga osoba, slobodi na koju niko ne zadire, skrivajući se iza pečata u pasoš, sloboda da učinite najbolje za partnera potpuno dobrovoljno za šta ste sposobni, bez razmišljanja o tome koliko će vam se kasnije vratiti, bez straha da ćete ga izgubiti, ne iz krivice, već iz ljubavi.

Radost veze je kada ne iznuđujete ljubav, ne iznosite račun, ne tražite, već dajete. No, uči li nas to društvo? Nažalost, društvo diktira sve iste srednjovjekovne temelje: u njima jedno preuzima vlast nad drugim, ili se oboje u paru natječu za moć, pa svaki odnos nestaje u ovom nadmetanju. Društvo nas uči ne ljubavi, već nasilju, napuštajući sebe, svoje pravo ja.

Hoće li osoba koja je odustala od sebe moći voljeti dijete? Ne! Sklopit će neizgovoreni dogovor sa svojim djetetom: Duguješ mi! Hoće li supruga njenog muža, koja sebe smatra inferiornom bez braka, moći voljeti? Ne, bojati će se gubitka njega, a ne ljubavi. I to nas društvo uči. Stoga ima toliko nesretnih ljudi: društvo nas uči da budemo nesretni. A zadatak svake osobe je da čuje svoj unutrašnji glas, da prouči sebe, da ostvari sve svoje skrivene motive i želje, a ne da cijeli život pokušava tražiti odraz sebe u očima društva.

Živite bez razmišljanja!