​ Plemeniti Ahilej I Leđa Kornjače

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:41

Plemeniti Ahilej i leđa kornjače.

Sada ste daleko, ne možete vidjeti sebe odatle, ne možete čuti svoje zvukove i nema osjećaja mirisa, nema izgleda i imena, nema sjene, nema sumnje. Tipka monotono lupka prstom, srce monotono kuca, umire u trenucima namjerne privlačnosti, rastopljeni kotao bruji u daljini, bliži se veče. Koliko ste godina hodali ovim putem u ništa, a da niste promijenili tragove, a da za vama nije ispala mrvica, crna vrana vas ne može pronaći, koliko ste dana proveli na putu stojeći, gledajući slike koje se mijenjaju bezbroj zvijezda koje lebde u beskonačnosti iza vaših leđa koliko ćete još živjeti hraneći se poukama učenika koji nisu stigli do table. Ne odgovarajte, ne brinite, svi su odgovori već u vašim rukama, samo ih pogledajte, rune su cijeli život prekrivene tekstovima, ne možete ih izbrisati niti oprati, iako kome govorim sve ovo, ti već sve znaš, jer nikada nisi čitao iz svojih ruku, nisi hranio jutro njima, nisi skulpturirao dan, nisi smirio večer i nisi oprostio noć, nisi ih primijenio na moje licem i nisam pio mudrost vremena iz njih, nisam se ispunio velikodušnim prinosom riječi izrezanih na zavojima vaših drhtavih dlanova … Jednog dana ćete se sresti na putu. I odgurnut ćete ovu mrsku sliku koja vam je stajala na putu savršeno izmišljenog dana. Možda ćete projuriti pored ovog spomenika plastične kulture, šuškajući vrećicom zraka i rubom trepavica, ispasti iskru, osjećajući vatru srama na leđima. Nesumnjivo ćete htjeti vjerovati da sve ovo nije bilo i nije, da je ovaj umor u zglobovima, ovo je samo san o akrobatu pod kupolom cirkusa, čvrsto ćete stisnuti kapke, tiho šapnuti čarobno ime ispod jezika i duboko disati, poput onog koji je zaboravio disati, odlučno ćete se okrenuti i ništa nećete vidjeti. Jebi ga. Razočaranje zbog obistinjene čežnje za izgubljenom nedoslednošću, ponovo uplašeno. Koliko dugo se vidiš? Šta ste sebi rekli prije rastanka? Sjećate li se svog imena? Gdje ste se tada poslali, sada niste. Još ste na putu. I čekate na stanici, sastajete se i ispraćate vozove, provjeravate vozni red, proučavate posjetitelje, stapate se s tutnjavom vibracija. Čini se da ste zaboravili sebe ovdje, upravo ovdje, usred ovog beskrajnog prostora, prazni, koji zvoni tišinom, nevidljivi baš kao i vi, stopljeni sa vašom tugom, zaboravljeni, napušteni, poslati u vječna očekivanja od sebe. I ti? Šta ti je sad? Još si živ? Kažu da vas je neko vidio kako hodate po kompasu s istrošenom kartom u džepu hlača, kažu da ste žurili nekamo iz nekog nepoznatog razloga, neko je vidio riječi koje su vam došle s usana, ali nisu mogle čuti bilo što, samo škrgut zuba koji žuri, pomicanje očiju i nemirne ruke čisteći put prema naprijed, odbacujući guste značenja, arome i nove trendove, zasjenjujući oči prašnjavim dlanovima iz fantoma sebe, tu i tamo, izranjajući iz nigdje, pozivajući se kući, sjesti za stol, zagrijati se, izdahnuti. Stojite slijepi i gledate u sunce, sagorijevajući riječi na mrežnici vaših očiju koje se niste potrudili pročitati, stojite iza leđa, na putu, hodate na mjestu poput plemenitog Ahila iz Zenonove aporije, nesposobni uhvatite kornjaču koja se polako puzi, vas dvoje trčite preko horizonta, jedan iz sjene, drugi - iza sjene. Ako se sretnete na rubu svijeta, tada ćete se zgnječiti i nećete moći ustupiti mjesto nadolazećoj osobi, a da se u njoj ne prepoznate, pa ćete pasti u ponor nemogućnosti samospoznaje.