Duhovi Prošlosti U Terapiji

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:40

Terapeutski rad s klijentom uključuje pitanje "Tko sada zaista govori?", Što znači da u svakom trenutku sesije klijent može "govoriti" majčinim glasom, prenijeti očevo raspoloženje ili govoriti u ime svojih nesvjesnih dijelova. Može doći i do kolapsa prostor-vremena, kada iznenada prošlost i sadašnjost postaju nerazlučivi. I u ovom slučaju možemo pretpostaviti prisutnost transgeneracijskog prijenosa, kada se na površini pojavi artefakt daleke prošlosti, koji nije direktno povezan s klijentom, što zahtijeva posebnu vrstu osjetljivosti od terapeuta. Naravno, porodična se povijest razvija što je moguće jasnije i potpunije kada se s njom ciljano radi, kao što se, na primjer, događa u okviru porodične sistemske terapije ili psihodrame. Radeći na drugim pristupima, na neki način dolazimo u kontakt s porodičnom poviješću i otkrivamo njen utjecaj na život, ali ne postoji uvijek prostor u kojem se može dati glas "duhovima prošlosti", pogotovo jer se njihov utjecaj ne nastavlja samo da jasno živi u nama u obliku, na primjer, odabrane dinastičke profesije, već se ispostavlja da je zakopan duboko u nesvjesnom.

Transgeneracijsko polje često je prostor iracionalnog i zastrašujućeg, fantazijskog i nadmoćnog. Ovaj materijal izgleda kao da niotkuda i, svjestan, briše percepciju sebe i stvarnosti oko sebe. "Sindrom predaka", "kripta", "duhovi u vrtiću", "kolaps generacija", "posjetioci ega", "porodični mandat", "nevidljive odanosti", "vrući krompir", "porodično nesvjesno" - sve ove metafore nastaju u literaturi u pokušajima da opišu fenomen transgeneracijskog prenošenja.

Kako shvatiti glas ovog Drugog? Postoji mnogo tehnika i tehnika, ali najvrjedniji materijal je, naravno, klinička ilustracija. U septembarskom broju časopisa Transactional Analysis objavljen je članak u kojem je ispreplitanje transgeneracijskog materijala u terapijski proces prikazano nevjerojatno suptilno i lijepo. I mislim da nam je ovaj tekst jako važan. Vjerovatno ne postoji nacija koja nema kolektivnu traumu upisanu u DNK svakog svog predstavnika. I danas mnogi od nas žive s tim "dvostrukim identitetima". Kako se prenosi trauma, zašto i kakve posljedice izaziva - sve je to izvan okvira ovog teksta, jer sada samo želim pokazati živopisnu i tešku ilustraciju koliko je važno odvojiti se od iskustva iz prošlosti.

####

KLINIČKA ILUSTRACIJA IZ ŽALE DUHOVA: NASTANAK TRAMUMIRANOG RODITELJSKOG EGO STANJA IZVOROM CAROLE SHADBOLT: ČASOPIS ZA TRANSAKCIJSKU ANALIZU, 48: 4, 293-307.

Moj klijent, Don, ima više od 60 godina i već neko vrijeme radimo s njim. On je visok, mršav muškarac, a kod mene je na prvom susretu najmarkantniji bio njegov hod koji me je povezao s pokretima plesača i lutaka. Lakoća s kojom je hodao činila se kao da je nakon naših seansi upravo silazio niz stepenice, kao da pluta s tokom. Primijetila sam da mu je glas bio tanak i kreštav, da mu je dopirao odnekud iz grla, a ne iz pluća.

Na svjesnom nivou, lajtmotiv i fokus naših sesija bili su njegovi fizički simptomi. Međutim, Don bi mogao slučajno ispričati epizodu iz svog života, kada se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme, ili, kako je kasnije ironično rekao, na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Govorio je o prilično strašnim događajima u kojima se našao u središtu: tučnjavama, nesrećama i slično. Obično se pokazalo da se na njega može računati, kao na onoga koji zna šta treba učiniti u datoj situaciji: kako pružiti prvu pomoć, ostati miran, popeti se na drvo, pozvati hitnu pomoć itd. U takvim situacijama činio se da je sam, dok su drugi jednostavno stajali u pozadini.

Zapazio sam da je broj događaja koji mu se dogodio mnogo veći od onoga s čime se čovjek može suočiti u običnom životu, i pitao sam se kako je tamo stigao, u ovo određeno vrijeme i tako često.

Sjetio sam se da sam par puta svjedočio nečemu ovakvom, ali Don se više puta našao u takvim situacijama. Osim toga, tamo gdje je živio, mogao je biti uključen u rješavanje manjih hitnih slučajeva; činilo se da su mu dani neprestano prolazili. On je bio taj "tip koji bi učinio sve za svakoga", uglavnom na svoju štetu. Don se osmjehnuo dok je pričao te priče i popratio ih pričama sa samozatajnim, humorističkim humorom u stilu vješala, odmahujući glavom, sliježući ramenima, prevrćući očima gore prije nego što je odgovorio na moje pitanje o tome kako se to dogodilo, da je slučajno bio kod centar mnogih nesreća …. (Naravno, pazio sam da ne posramim ovog zgodnog muškarca, ali ipak sam primijetio ovu činjenicu).

Na kraju, možda neizbježno, počelo nam je stvarati značajne neugodnosti, pa je otkazao našu sesiju sat i pol prije početka putem e -pošte. Shvatio je da ćemo morati razgovarati o tome, ali imao je vrlo dobar razlog za otkazivanje, za koji je mislio da ću ga razumjeti. I zaista sam shvatio - morao je odvesti rođaka u bolnicu - ali na kraju sljedeće sjednice, kada je Don shvatio da čekam plaćanje za propuštenu sesiju, načet je, promijenilo se njegovo ponašanje i ponašanje. Vrijeme je isteklo, rekao je da će, naravno, platiti i pitao je li to moguće učiniti sljedeći put. O tome smo razgovarali tokom sljedeće sjednice.

Dva razloga zbog kojih je Don tražio terapiju bili su depresija i loše zdravlje. Tokom intervjua je rekao da se osjeća kao da uvijek treba biti na oprezu, biti u borbenom stanju, biti uvijek spreman. Na sjednici je donio svoje grafičke crno -bijele crteže koji odražavaju njegova emocionalna i tjelesna iskustva. To su bile slike bitaka u kojima je bio odjeven u oklop koji nije mogao skinuti. Njegovi crteži podsjetili su me na radove nekih umjetnika koji prikazuju rat: bolne, mračne i usamljene slike u stilu Pola Nasha, Grahama Sutherlanda i Christophera Nevinsona. Don je osjećao svoje tijelo kao da nosi značku zavarenu na grudima, pričvršćenu iglama - neku vrstu oklopa koji je personificirao emocionalno bolne događaje uzrokovane napuštanjem i izdajom voljenih osoba. Koristio se jezikom, metaforama i slikama rata u kojima su zvučali motivi traume, poraza i sveobuhvatnog straha za život. On je sigurno znao da ne želi napraviti istu grešku i biti poput kapetana Nolana, koji je poginuo u napadu lake brigade tokom Krimskog rata. Navodno je Nolan greškom naredio 600 konjanika da odmah napadnu, sa katastrofalnim posljedicama i sada ozloglašenom istorijskom činjenicom.

Nisam razmišljao o Donu kao o paranoičnoj osobi; to mi se nije činilo u redu Donekle bih njegov način govora mogao objasniti rodnim karakteristikama. Zanimale su ga vojne teme i volio je priče o bitkama, bitkama i hrabrim vojnicima, uniformama, tenkovima, rimskim vojnicima, viteštvu, hrabrosti i pobjedi. U isto vrijeme, osjećao se bolesno, umorno i zbunjeno; simptomi slični gripi; otežano disanje; bol i slabost u rukama i nogama. Nije dobro spavao, a žena ga je ponekad budila, jer je osjećala da mu je disanje prestalo. Ovi simptomi, unatoč detaljnim pregledima i diferencijalnoj dijagnozi mialgičnog encefalomijelitisa / sindroma kroničnog umora ili artritisa, praktički nisu ublaženi tijekom liječenja, pa je zatražio psihološku pomoć. Rekao mi je da je osjetio rascjep na fizičkom nivou. (Malo smo razgovarali o dvosmislenosti dijagnoze neurastenije ili "ratne neuroze." U Prvom svjetskom ratu dezerterstvo zbog kojeg su vojnici streljani bilo je posljedica onoga što danas razumijemo kao posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), koji prvi je prepoznao i liječio dr. Rivers u vojnoj bolnici Craiglockhardt u Edinburghu, a njegov najpoznatiji pacijent bio je Siegfried Sassoon, britanski ratni pjesnik).

U terapiji smo iznijeli mnogo materijala, ali Donovi simptomi se nisu razjasnili. U stvari, postao je još svjesniji bitke sa značkom i iglama u tijelu, koja se često javljala u našem radu zajedno sa strahom od pogreške. Fenomenološki, intuitivno i na nivou kontratransfera, možda sam često imao ideju da će svakog trenutka otići, da želi pobjeći kroz vrata, sakriti se. Zbog toga sam ga ponekad pitao kako napreduje naš rad. U redu, bio je njegov odgovor, sve je u redu. Općenito, bilo je dobro, ali, unatoč grafičkoj pratnji njegovih priča i velikoj količini činjeničnog materijala o njegovoj obiteljskoj povijesti, njegovoj psihički nestabilnoj majci, očevom pijanstvu i vojnoj službi, naš je rad bio nekako lišen određene dubine, kao da ostaje nenaseljena teritorija. Došao je dan kada sam morao otkazati naš sastanak u ponedjeljak ujutro. Prehladio sam se i u nedelju uveče o tome pisao Donu uz izvinjenje. Na našoj sljedećoj sjednici, govorio je direktno. Auto mu se pokvario i znajući kako mu je potrebno da naše seanse zadrži netaknutim, iznajmio je automobil samo na jedan dan da bi mogao doći, da bi otkrio da ću otkazati sesiju dosta kasno prethodne noći. I mislim da ste pogodili da je htio da platim pola cijene najma automobila. Odbio sam. Vraća se pitanje plaćanja propuštenih sesija. Zašto mi je morao platiti što se nisam pojavio, a ja nisam vidio potrebu da mu platim ono što nisam sam došao? Ili čak kompromis? Don to nije razumio.

Iako sam o tome razgovarao u nadzoru, skoro sam podlegao iskušenju da udovoljim njegovom zahtjevu i ispričam mu to. Jedan dio mene nije vidio ništa protiv odlaska u susret, čak i znajući da se drugi dio osjeća drugačije. Uprkos upadanju ovih misli, na koje sam već bio spreman tjelesno reagirati, jednostavno pružajući ruku za čekovnu knjižicu, shvatio sam da ću mu dati novac, učiniti besmislenu, grandioznu gestu koja će ugušiti „nešto”Koji je nastao na rubu moje svijesti od zanemarenog i odcijepljenog materijala koji se može oblikovati i odvijati između nas u uredu, nešto poput zakopanih psihičkih gelera.

Kada sam pratio "ovo", odnosno razgovarao sa "nečim" što je nastalo među nama, u našem radu dogodio se dramatičan zaokret. Zašli smo dublje u istraživanje i dopustili da se pojavi užasno traumatično vojno iskustvo njegovog oca (to jest, jednostavno se dogodilo na neočekivan način). Ovu ozljedu nije shvatio i nije riješio, te ju je prenio Donu, svom predanom sinu.

„Pitam se šta želiš,“rekao sam Donu, „osim novca. Čini vam se toliko važnim da činim ustupak. " "Želim da shvatite da sam se potrudio zbog drugih, ali nisam dobio zahvalnost za ovo", odgovorio je Don. Ali on je govorio iz drugog ego stanja, a ne iz onog iz kojeg je tražio od mene da platim pola cijene najma automobila ranije na našoj sjednici.

Jednostavno, organski, intuitivno sam stupio u dijalog sa ovim ego stanjem. Možemo reći da sam koristio dijalog između vas i mene Buber. Sa mnom je razgovarao Fred, Donov otac. Fred mi je pričao o vremenu kada je bio u burmanskoj džungli, kada mu je tijelo bilo osakaćeno, kada je trebao disati tako tiho da ga neprijatelj nije čuo, kada je spavao stojeći, kada se kretao kroz džunglu jednako glatko i što je lakše moguće, kako ne bi bili zarobljeni. Jedna greška može biti fatalna. Rekao je da je vidio koliko je njegovih drugova ubijeno pred njegovim očima. "I kakvu sam zahvalnost dobio na tome", rekao je Fred (osjetio sam kako mi je jeza prošla niz kičmu). "Vratio sam se iz rata u razbijeno korito: bez posla mi je žena postala stranac, svi su bili na svojim mjestima, proslava pobjede je odavno završena, sve je bilo sivo, ljudi nisu htjeli znati."

Iako o tome nisam govorio, ali paralelno s Fredovim riječima u meni su se pojavila prolazna sjećanja, fragmenti scena traumatičnih iskustava: moja majka u mladosti za vrijeme bombardiranja Londona; moj otac, mladić u mornarici; moja baka, na samom početku srednjih godina, koja je kod kuće, čeka; njen najmlađi sin je užasno uznemiren kada vidi ruku u otvoru eksplodirane zgrade; a zatim vrlo nedavno sjećanje na mene kako stojim pored drugog psihoterapeuta u jednoj britanskoj crkvi na komemoraciji, ohrabruje me da nosim očeve vojne medalje. Osetio sam intenzivnu, složenu, duboku emocionalnu vezu sa Fredom, sa Donom, sa mojom porodicom, sa prošlošću koju smo delili u sadašnjosti - fenomenološko iskustvo za intersubjektivni život.

Na sljedećim seansama Fred je govorio o svom užasu, nadmoćnom strahu da bi mogao biti zarobljen ili ubijen, kako je preživio, svojim mrtvim prijateljima i povratku u Veliku Britaniju. Ponekad su se njegov strah i trauma osjećali na fizičkom nivou. Lice mu je blistalo od znoja, dah mu je bio plitak, umorno, tanko, prozirno tijelo rastegnuto poput luka, bio je spreman pobjeći. I sve je ovo ispričao u šali. Vjerujem da je ubijao i ljude, neprijatelje. I iako nikada nije izgovorio ove riječi, one su i dalje zvučale u našem prostoru, ostale neizgovorene, ali poznate nas trojice, jer je, naravno, Don sve ovo rekao. Fred je, naime, već godinama mrtav. Nije sve moguće reći i ne treba sve reći, sjećam se, mislio sam da je tada Fred bio među Chinditima, i da je preživio ovu moru, ali njegovo tijelo i njegovo srce ostali su traumatizirani.

Kao i mnogi ljudi koji su se borili i u Prvom i u Drugom svjetskom ratu, Fred nikada nije objasnio šta mu se dogodilo u burmanskoj džungli. Kulturni je, rodni mit da vojnici koji su se vratili "nisu htjeli govoriti o tome". Mnogo sam puta pomislio da je za takav razgovor potreban i slušalac, a oni koji su čekali kod kuće završili su i kao emocionalno traumatizirane žrtve rata, koje su vjerovatno pretrpjele istu strašnu ranu kao da su na prvoj liniji fronta. Ovi slušaoci, oni koji su čekali, našli su se pod bombardovanjem, gotovo bez hrane, plašili su se da će poštar donijeti telegram koji će početi riječima: „Tužan sam što vas moram obavijestiti da je na današnji dan stigao izvještaj od vojno odjeljenje, koje izvještava o smrti … ", telegram koji će zauvijek promijeniti život. Kako su onda mogli postati slušatelji i čuti u takvim okolnostima?

Chinditi se do danas osjećaju nedovoljno cijenjenim zbog ogromnih doprinosa i žrtvovanja koje su dali u ratu. Kad se Fred konačno vratio kući, proslave pobjede u Evropi su završile, heroji su se razveselili i život je tekao dalje. Kao i mnogi drugi, Fred se osjećao nepovezanim, neprepoznatim, nepoznatim, depresivnim, emocionalno i fizički oštećenim. Pozvan je kao mladi vojnik u dvadesetim godinama na početku rata, a vratio se kao iscrpljena i razorena sjena svog bivšeg sebe. Nikada nije prisustvovao parastosu, nikada nije nosio medalju i nikada nije pričao sa svojom porodicom o svom iskustvu. Nakon rata Fredov život nije bio sretan. "Živio je u kafani", mogao je imati aferu, izgubio je kuću svojih predaka u požaru i ostavio svog mladog sina Dona da se brine za njegovu mentalno krhku ženu. Tu vjerovatno potječe scenarij Donovog života, koji se sastojao u tome da se u pravo vrijeme nađe na pravom mjestu, vezujući ga tako za majku i stvarajući efekt parentifikacije.

Jedna je stvar znati životnu priču naših roditelja i baka i djedova, a sasvim druga je otkriti u sebi bol i traumu koja nas proganja. Očigledno je da su ove "nepravilne" ozljede razdvojene. Kad su na svjesnom nivou i priznaju, otkrio sam, zajedno s njima, dolazi i osjećaj srama, snažan i dubok.

Razmišljali smo [u terapijskom radu s Donom] o gubitku, tuzi i relativnoj ravnodušnosti onih na koje sve ovo nije direktno utjecalo, zbog čega se stidio želje i potrebe za priznanjem. Rad na roditeljskom ego stanju trajao je nekoliko sesija, zahvaljujući njoj, Don je počeo na svoje simptome gledati na drugačiji način, a oni su se značajno smanjili, iako nisu potpuno nestali. Imao je artritis, pa su njegovi simptomi bili stvarni i našli su se u tijelu, ali s druge strane, simbolično su bili povezani s duhom, sa simptomima koje je Fred patio u vrijeme dok se borio s Japancima u Burmi. Don je sada osjetio sebe i svoja ego stanja od trenutka kada su integracija i obnova postale moguće. Nevidljiva očeva trauma, utjelovljena u njemu i proganjajući njegovo nesvjesno, sada je potpuno shvaćena.

Duboko je tugovao, gruba muška muka konačno je dobila izraz i bila je prihvaćena, zvučala je kao promuklo stenjanje - rijetko imam čast svjedočiti tako nečemu. Dešifrirali smo njegove simptome, otkrivajući simbole prenošenja traume, a on ih je pretvorio u nešto što budi ponos, dostojanstvo, značenje i glas. Bio je ispunjen učenjem povijesti Chindita i, zapravo, napisavši ovaj članak jer mu pripada.

U knjizi Lost in Transmission, Gerard Fromm vrlo precizno opisuje proces prenošenja traume, kao da je bio prisutan na sastancima sa Donom i sa mnom: pretjerana trauma se pokazuje nepodnošljivom, nezamislivom - sve to ispada iz društvenog diskursa, ali vrlo često se prenosi u sljedeću generaciju, kao afektivna osjetljivost ili kaotična anksioznost. … Transfer traume može biti prijenos zadatka na "popravku" roditelja ili osvetu za poniženje."

Čini se da je ono što je Fromm napisao u skladu sa onim što se dogodilo Donu i mnogim drugima koji, s ljubavlju, bez sumnje podnose traume i tugu zbog nedovršenih iskustava svojih predaka. Don je to opisao na razumljiviji način. Prisjetio se scene iz filma "Ghost", u kojem mrtvi lik Patricka Swayzea "posuđuje" tijelo medija kojeg glumi Whoopi Goldberg, i nježno, s ljubavlju zagrli tugujuću Demi Moore posljednji put u laganom plesu. Pretpostavio sam da je Fred zagrlio Dona, smjestivši mu se u tijelu, ali za Dona je to izgledalo drugačije. „Zagrlila sam ga, Carol. Stavila sam ga u sebe, zavoljela sam ga svojim tijelom, kako sada razumijem, i sada mogu reći zbogom, to je dovoljno."

####