Završavanje Priče Iz Detinjstva

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:40

Bila je takva priča u mom detinjstvu …

Bilo je to sa mojom bakom u selu

Svako ljeto roditelji su me slali kod bake.

Moja baka je živjela na Volgi između Kazanja i Nižnjeg Novgoroda, tada još Gorkog.

Tog leta sam imala 13 godina i imali smo kompaniju. Moja prijateljica i ja, koje smo takođe došle u posetu svojoj baki i lokalnim dečacima. I proveli smo sve vreme zajedno.

Plivali su i sunčali se na plaži. Igrali su različite igre. "Izbacivači", "Krompir", "Što tiše idete - dalje ćete biti" itd.

I jednog dana smo se ova kompanija i ja okupili da dočekamo zoru.

Moram reći da je susret sa zoru na Volgi bio vrlo lijep i romantičan.

Volga je na tom mjestu bila široka, obala pješčana. Općenito, samo bajka!

Okupili smo se. Ne sjećam se šta sam rekao baki da ću se kasnije vratiti, ili da ništa nisam rekao tek ujutro … Ali ne sjećam se …

I tako smo se okupili, šalili se, smijali, toliko se zabavljamo da smo slobodni, da smo skoro odrasli.

Došli smo na obalu Volge, zapalili vatru …

R-o-m-a-n-t-i-k-a-a-a-a-a …

Sedeli smo, pričali, uglavnom se šalili i smejali.

Bilo je odlično! Osetio sam neku vrstu radosti, entuzijazma i inspiracije! Činilo mi se da je činjenica da dočekamo zoru tako divna i divna!

Baš sam bila srećna …

A onda su svi počeli da idu kući …

Ja i jedan dječak kojem sam se dopao, a i on smo ostali na klupi pored moje kuće.

I on me nespretno, dječački postiđen, poljubio u obraz …

A ja sam bio tako nevin i za mene je poljubac u obraz bio nešto krajnje neobično, pa čak i nekako sramotno … A ja sam mu, zbunjen i posramljen, rekao: "Pa, zašto si to učinio?"

Postao je još neugodniji i počeo je tražiti od mene oproštaj. Spustio sam se na koljena i počeo tražiti oproštaj … zbunio sam se zbog svega ovoga i nisam znao kako se ponašati …

Nakon nekog vremena smo se pozdravili s njim i otišao sam kući.

Tog leta sam spavao na seniku.

I prošao sam kroz kapiju u dvorište bakine kuće i počeo se uspinjati ljestvama do sjenika.

A onda je moja baka izašla. I počela me je psovati da se negdje motam i da sam … prostitutka … Vikala je na mene: "Prostitutko, ti se motaš s muškarcima!"

Čuvši ovo, briznula sam u plač … I rekla sam joj da se ne družim ni sa kim, da smo prijatelji i ja dočekali zoru. Ali nije me čula i insistirala je da sam prostitutka …

Jecajući, popela sam se na sjenik i nastavila plakati od ogorčenosti što me baka nazvala tako uvredljivom. Da tako loše misli o meni … Dugo sam plakala i nije bilo nikoga da me utješi … Bilo mi je neugodno što je moja baka tako loše mislila o meni … Bio sam ljut što me nije čula … bio sam jako povrijeđen i usamljen što nisam bio ni sa kim ne mogu podijeliti svoja osjećanja i iskustva … osjećao sam se nekako uprljano riječima bake … osjećao sam se jako loše …

Sutradan sam morao kući …

Nikad vise nisam videla ovog decka …

A onda me baka tako uvrijedila …

Godine su prošle. I samo nekoliko godina kasnije, kad sam već naučila biti psiholog, shvatila sam da moja baka vrišti na mene iz straha za mene, iz straha da će mi se nešto dogoditi, a trebala je odgovoriti roditeljima. Od ljutnje što nisam došao ranije, i jako se brinula gdje sam i šta mi se dogodilo …

Prije tog dječaka kasnije sam osjećao žaljenje što sam mu to rekao i osjećao se krivim. Iako, naravno, nije bio kriv ni za šta. Bili smo nevina deca …

Takva je priča bila u mom tinejdžerskom djetinjstvu …

Ispostavilo se da je protkano tolikim oprečnim osjećajima prema meni … I radošću i užitkom susreta u zoru. I osjećaj simpatije ili čak zaljubljivanja. I zbunjenost i sramota od prvog poljupca. I gorčina zbog bakinih riječi …

Prisjećajući se ove situacije sada, osjećam tu simpatiju prema sebi. Puno saosećanja.

Htjela bih sebi reći sljedeće: „Larisa, draga, to što si se kasno vratila ne znači da si prostitutka. Ti si fina! I jako mi je žao što je baka tako razgovarala s vama. Ne vjeruj joj, sa tobom je sve u redu, sve je u redu."

A svojoj baki bih želio reći: “Bako, ljut sam što si me nazvala tako prljavom i uvredljivom riječju samo zato što sam kasno došao. Tužan sam što si me tako nazvao i rekao to o meni. Žao mi je što niste pronašli druge riječi kojima biste rekli da ste zabrinuti za mene. I oprostite mi što sam vas nesvjesno natjerao da se zabrinete. Tada nisam razmišljao o tome. Uopšte nisam razmišljao. I nisam želio da brineš za mene."

Ovom dječaku bih želio reći: “Žao mi je što sam vam to rekao. I mene je zbunio vaš nevin poljubac. Oprosti mi što sam te nesvjesno udario nečim."

Ovim riječima sam dovršim tu situaciju.

Koliko se često dešava da dijete u djetinjstvu ostane samo sa svojim snažnim osjećajima i mislima o sebi, odnosima s drugim bliskim ljudima. Nema s kim podijeliti svoja iskustva.

I koliko je djetetu važno da mu neko odrasla osoba kaže da je s njim sve u redu, da je dobro. Kako bi neko odrastao mogao s njim podijeliti ona iskustva s kojima je dijete tako teško i neshvatljivo te se teško nosi s njim.