Kratak Kurs Naučnog Optimizma

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:40

Autor: Vladimir Georgievich Romek, doktor psihologije, šef Odsjeka za primijenjenu psihologiju, Južnoruski univerzitet za humanističke nauke

Sistem obrazovanja i odgoja često je vođen tehnikama "negativnog pojačanja". Roditelji i učitelji pažljivo prate greške koje djeca čine i bilježe ih kad god je to moguće. Uz sve ostale nedostatke ovog načina odgoja, djeca razvijaju naviku da u sebi primjećuju negativno, krive sebe za greške koje su učinili i krive sebe za pogrešne odluke

Pesimizam i bespomoćnost u smislu da je Martin Seligman pripisao ove dvije kvalitete može biti posljedica načina obrazovanja "negativno usmjerenog".

Seligmanova teorija optimizma

Teorija optimizma Martina Seligmana proizašla je iz eksperimenata za proučavanje uzroka nastanka "naučene bespomoćnosti". Tijekom ovih eksperimenata utvrđeno je da su čak i u vrlo nepovoljnom okruženju neki ljudi vrlo otporni na prelazak u bespomoćno stanje. Zadržavaju inicijativu i ne prestaju pokušavati postići uspjeh.

Kvalitetu koja pruža ovu sposobnost Seligman povezuje s konceptom optimizma. Predložio je da je optimizam stečen u "borbi sa stvarnošću" razlog što privremene nepremostive poteškoće ne smanjuju motivaciju za poduzimanje radnji. Točnije, smanjuju ga u manjoj mjeri nego što se to događa kod „pesimističnih“osoba sklonih stvaranju naučene bespomoćnosti.

Prema Seligmanu, suština optimizma je poseban stil objašnjavanja razloga neuspjeha ili uspjeha.

Optimistični ljudi neuspjeh pripisuju slučajnosti koja se događa u određenoj tački prostora u određenom vremenskom trenutku. Oni svoje uspjehe obično smatraju ličnim vrijednostima i skloni su ih gledati kao nešto što se događa gotovo uvijek i gotovo svugdje.

Na primjer, supruga koja otkrije dugogodišnju vezu između muža i najbolje prijateljice optimistična je ako za sebe kaže: „To se dogodilo samo nekoliko puta, davno, i to samo zato što sam i ja tada bio u inozemstvu”(Lokalno vrijeme, lokalno u prostoru i stjecajem okolnosti).

Misli sljedećeg karaktera mogu se nazvati pesimističnim: „Nikada me nije volio i stalno me varao, nije slučajno što je oko njega toliko lijepih mladih učenika. Da, i ja sam već star, i malo je vjerojatno da će me voljeti onoliko koliko je bio u mladosti”(nevolje se distribuiraju vremenom, javljaju se u mnogim tačkama prostora, javljaju se jer neko sam nije takav).

Kroz stil pripisivanja provlači se iskustvo neuspjeha. U slučaju optimističkog pripisivanja, značaj ovog iskustva se umanjuje; u slučaju pesimizma, pretjeruje.

Utvrdivši na taj način ključne karakteristike optimizma, Seligman je uspio pronaći vrlo pouzdan način za procjenu stupnja optimizma svojstvenog čovjeku prema njegovim izjavama, pismima, člancima, a predložio je i poseban test za procjenu stupnja optimizma / pesimizma.

Ovo otkriće omogućilo je provođenje brojnih zanimljivih eksperimenata koji su pokazali stupanj utjecaja optimizma na političke i profesionalne aktivnosti ljudi i na život cijelih zemalja.

Studije pokazuju da optimistični ljudi imaju niz prednosti: oni su proaktivniji, energičniji, manje je vjerojatno da će pasti u depresiju, a rezultati njihovih aktivnosti obično izgledaju impresivnije. Nadalje, ostavljaju bolji utisak na druge i, što je za nas posebno važno, često uživaju u životu i dobro su raspoloženi, što ih privlači drugim ljudima.

Tabela 1. Karakteristike stilova mišljenja prema M. Seligmanu

Brojne rigorozne psihološke studije imale su za cilj istražiti odnos između optimizma i zdravlja. Kao rezultat toga, optimistični ljudi žive duže, rjeđe se razboljevaju i postižu više u životu. Naravno, ostaje neriješeno pitanje šta je uzrok, a šta posljedica. Možda će zdravim ljudima biti lakše ostati optimističan.

Eksperimenti Ellen Langer i Judy Roden omogućili su preciznije definiranje "linije utjecaja". Radili su sa starijim ljudima u privatnoj bolnici i imali priliku promijeniti živote starijih ljudi. Na dva različita sprata dali su starcima dvije gotovo identične upute, koje su se razlikovale samo po stupnju u kojem su stari ljudi mogli promijeniti bilo šta u stvarnosti oko sebe.

Evo upute koja je ljudima dala pravo na izbor, pravo da odrede šta je za njih dobro, a šta loše: „Želim da saznate o svemu što možete sami učiniti ovdje u našoj klinici. Za doručak možete odabrati kajganu ili kajganu, ali morate to odabrati navečer. Film će se prikazivati srijedom ili četvrtkom, ali ga je potrebno snimiti unaprijed. U vrtu možete odabrati cvijeće za svoju sobu; možete izabrati šta želite i odnijeti to u svoju sobu - ali cvijeće ćete morati zalijevati sami."

Evo upute koja je starim ljudima oduzela mogućnost utjecaja, iako je implementirala ideju apsolutne brige o njima: „Želim da naučite o dobrim djelima koja činimo za vas ovdje u našoj klinici. Za doručak tu su kajgana ili kajgana. Ponedeljkom, sredom i petkom kuvamo omlet, a ostalim danima kajganu. Bioskop se dešava sredom i četvrtkom uveče: u sredu - za one koji žive u levom hodniku, u četvrtak - za one na desnom. Cvijeće raste u vrtu za vaše sobe. Sestra će izabrati cvijet za svakoga i pobrinuti se za njega."

Tako se ispostavilo da stanovnici jednog od spratova staračkog doma mogu sami upravljati svojim životom; biraju šta je za njih dobro. Na drugom katu ljudi su primali iste beneficije, ali bez mogućnosti na njih utjecati.

Osamnaest mjeseci kasnije, Langer i Rodin su se vratili u bolnicu. Utvrdili su da je grupa s pravom izbora aktivnija i sretnija, sudeći prema posebnim skalama ocjenjivanja. Također su otkrili da je u ovoj grupi umrlo manje ljudi nego u drugoj.

Drugim riječima, ljudi postaju optimisti ako imaju priliku sami donijeti odluku u korist onoga što im pričinjava zadovoljstvo i obratiti pažnju na vlastite uspjehe.

Stres i neuspjeh temelj su uspjeha

Krajem 80-ih godina XX vijeka u Njemačkoj, pod vodstvom profesora J. Brengelmanna, provedena je opsežna studija o faktorima koji su doprinijeli uspjehu njemačkih menadžera. U početku se pretpostavljalo da stres koji proizlazi iz različitih faktora, uključujući neuspješne radnje i greške u poslu, ometa uspjeh, kvari zdravlje menadžera i usporava razvoj preduzeća.

Ispostavilo se da je ovo samo dio istine. Stres neuspjeha je ometao uspjeh, ali samo ako je neuspjeh shvaćen lično i poslužio kao izgovor za prestanak.

Neuspjesi su postali faktori uspjeha ako je menadžer znao gledati neuspjehe kao razlog za inovaciju, znao je preoblikovati neuspjehe u nove planove.

Štaviše, njemački istraživači otkrili su da je poslovni uspjeh često direktno povezan sa nivoom stresa, da stabilnost često znači početak neizbježnog gubitka preduzeća u konkurenciji. Dojam je bio da uspješni menadžeri traže stres, koji im je, kad se preformulira u zadatak, dao razlog da uživaju u novim uspjesima.

Vjerojatno ne bi bila najbolja opcija potpuno zanemariti neuspjehe i poteškoće. Štoviše, sami neuspjesi i poteškoće mogu postati izvor zadovoljstva ako ih naučimo preoblikovati u nove ostvarive ciljeve i zadatke koje treba riješiti.

Greške i neuspjesi postaju čimbenici uspjeha ako je iz njih moguće izvesti jednostavno i izvedivo pravilo za budućnost ili izvediv zadatak.

Samoojačavanje (kao i samokontrola) metoda je koja se široko koristi u okviru kognitivno-bihevioralne psihoterapije. Neki istraživači smatraju da je samopojačavanje još učinkovitiji postupak od pojačanja psihoterapeuta ili svijeta oko klijenta. Kako naziv govori, suština metode je u tome što osoba sama sebi daje pozitivno ili negativno pojačanje svaki put kad uspije postići neki cilj ili riješiti životni zadatak.

Pozitivna procjena razvoja

Postoje dva fundamentalno različita načina mjerenja napretka prema ličnim ciljevima. Razlika leži prvenstveno u emocijama koje ove metode obično izazivaju.

Obično si ljudi postavljaju dugačke i teške ciljeve, biraju idealno stanje ili imidž za sebe i počinju ulagati napore da postignu tu sliku ili stanje. Naravno, na svakom koraku otkrivaju značajnu razliku između sebe i ideala. Budući da razlika neće biti na bolje, ljudi će se uznemiriti i njihov entuzijazam će postupno nestati. Ali čak i ako se to ne dogodi, tada će sam proces postizanja idealnog cilja postati neugodan proces koji troši energiju.

Ova metoda procjene procesa i rezultata razvoja krajnje je neučinkovita, ali vrlo rasprostranjena u suvremenom društvu. Njegovo porijeklo vidimo u "kaznenom" stilu obrazovanja i upravljanja.

Druga metoda je rjeđa u svakodnevnom životu, ali se vrlo široko koristi u bihevioralnoj psihoterapiji. Zasniva se na hvatanju i jačanju svih promjena u smjeru idealnog cilja koje su se dogodile od posljednje procjene. Čovjek se ne uspoređuje sa idealom, već sa samim sobom, kakav je bio jučer.

Ovakvim pristupom čak i minimalni napori i promjene postaju razlog za zaključak da se kretanje prema konačnom cilju već događa i da se tome radujemo. Drugim riječima, tijekom takvog postupka skreće se pažnja na sve pozitivne promjene u njima samima i u onima oko njih, bez obzira na stupanj i veličinu tih promjena.