Cijena Psihoterapije. Šta Plaćamo?

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:40

Za vrijeme ekonomske krize i nestabilne finansijske situacije u našoj zemlji, pitanje cijene psihoterapije postaje vrlo aktuelno.

Cijena psihoterapije

Naravno, u trenutku lične ili mentalne krize, pitanje vrijednosti često bliješti u drugi plan, a mi smo spremni djelovati po principu: "Daću svaki novac, samo ako to pomogne!" ili "Što skuplje to bolje." Često teret psiholoških problema, osjećaj „lošeg na svim frontovima“i sumnja u sebe tjeraju osobu da traži najjeftiniju opciju za psihološku pomoć.

No, u pravilu se takva strategija ponašanja osuđuje na neuspjeh jer psihoterapija (psihoanaliza) nije specifičan proizvod, već vrlo specifična usluga, ako se, naravno, psihoterapija može nazvati uslugom.

U ovom članku pokušat ćemo otkriti za šta, i što je najvažnije, koliko i s čim klijent treba platiti da bi njegova psihoterapija bila učinkovita

Kao odrasli, razumijemo da sve na ovom svijetu ima cijenu, sviđalo se to nama ili ne. Čak i kad nešto dobijemo besplatno, i dalje moramo to dodatno platiti zahvalnošću, krivicom ili poniženjem - a to ovisi o tome ko je navikao platiti s čim. U psihoanalitičkoj psihoterapiji uobičajeno je plaćati novcem. To je zbog činjenice da je iznimno važno da ne postoje druge veze i odnosi između klijenta i psihologa, osim psihoterapeutskih.

U savremenoj psihološkoj praksi to je prihvaćeno podjela odgovornosti: psiholog odgovoran je za njegove kvalifikacije, profesionalnost, okvir i proces psihoterapije, i klijent - kao rezultat, budući da klijent sam bira, donosi odluke i provodi ih ili ih ne provodi u svom životu. S tim u vezi, općenito je prihvaćeno da klijent plaća psihologu ili psihoanalitičaru vrijeme. S jedne strane, to je tačno, ali ipak mi izgleda nekako formalno.

Svaki klijent se u procesu psihoterapije otkriva na svoj način i zahtijeva vlastiti nivo predanosti, suzdržanosti (empatije), razumijevanja i izdržljivosti. Mit je da psiholog može zaboraviti na klijenta čim je napustio vrata i živjeti kao da ne postoji. Postoji tako stara anegdota da svi psihoterapeuti odlaze u pakao nakon smrti, jer u duši sakupljaju sav pakao svojih klijenata. Ovo je dijelom humor, ali dijelom je istina. Bez izlaganja sebe, ramena i duše osobi koja je zaista loša, nemoguće je pomoći. Mnoge moje kolege mogu potvrditi da u njihovoj praksi postoje takvi klijenti, nakon čega psiholog, odlazeći kući, razmišlja kako se ne bi objesio …

Oporavak od takvih klijenata traje više od jednog sata, iako po izgledu mogu biti prilično dragi i veseli ljudi, zasićeni očajem i mržnjom iznutra. Stoga sam sklon vjerovati da klijent ne bi trebao platiti samo vrijeme, već i mjesto u duši svog psihoanalitičara, a cijena posjeta psihologu trebala bi, između ostalog, ovisiti o klijentovoj ličnosti.

U filistarskim krugovima postoji mit da psiholog može riješiti probleme za klijenta i ako samo treba platiti više, osvojiti visokom naknadom, psihoterapija će odmah dati olakšanje ili željeni rezultat. Ali u stvarnosti to nije tako. Psihoanalitičar - samo pouzdan vodič u svijet nesvjesnog, koji pažljivo unosi svjetlo razumijevanja u svijet unutrašnjih sukoba i napetosti.

Klijent može proći samo cijeli razvojni put i lične promjene u prostoru svoje analize, što je neophodan uslov za unutrašnje promjene. (Uostalom, nemoguće je skuhati juhu bez vatre i bez lonca. Klijent plaća za iznajmljivanje lonca i štednjaka).

Skloni smo misliti da dajući novac nekome drugome, mi ga plaćamo. I to je istina, analitičar živi i razvija se od novca primljenog od svojih klijenata. Ali ipak, ako pogledamo dublje, možemo vidjeti da postupno psihoanaliza počinje uroditi plodom, a naš život postaje stabilniji, počinjemo bolje razumijevati sebe, ostvariti svoje želje i potrebe i bolje uspostaviti kontakt s ljudima koji su nam bliski i značajni postajemo efikasniji na poslu, dobijajući priliku da zaradimo za red veličine više. Na osnovu ovoga ispada da sami plaćamo, ulažemo u sebe, uprkos činjenici da novac dajemo našem analitičaru. Stoga je važno shvatiti da je plaćanje upravo iznos koji ste spremni sami platiti za svoj rad na sebi.

U psihoanalizi općenito je prihvaćeno da je novac ekvivalent vraćanja mržnje. Što je veća plaća za psihoterapiju, to je moguće više bijesa, ljutnje i mržnje izazvati analitičara. Važno je napomenuti da su psihoanalitička psihoterapija i psihoanaliza prostor za razmjenu mržnje za ljubav. Da bi razmjena bila jednaka, klijent mora uplatiti novac analitičaru.

Jedan od najvažnijih zadataka psihoanalitičke psihoterapije je pomoći klijentu da integrira agresiju u odnos, tako da kroz agresiju odnos postane bliži i ima više razumijevanja. Postoji izreka: "Najbolji prijatelji su bivši neprijatelji." (Uspjeli su pronaći rješenje sukoba, srediti odnos tako da su postali prijatelji). Stoga u psihoanalitičkoj psihoterapiji klijent plaća svoje odsutnosti. To ne dopušta klijentu da izbjegne ljutnju ili ogorčenost koja nastaje u procesu rada protiv analitičara, što mu omogućuje da razriješi ta osjećanja i nauči im se oduprijeti.

U svakodnevnom životu prosječna osoba nije navikla govoriti o svom bijesu i razumijevanju odnosa. "Gledali su me na krivi način, bio sam uvrijeđen, ljut" - tada jednostavno neću doći, neću komunicirati, neću podići telefon, bit ću zabranjen, a ovo je već latentna mržnja to prekida veze i čini osobu usamljenom. Stalno plaćanje vašeg mjesta na terapiji pomaže u preuzimanju odgovornosti za svoj život, za bolest i zdravlje, za zaglavljivanje u prometnim gužvama i drugim "okolnostima na koje ne možemo utjecati".

Na kraju ovog članka želim reći da je u svjetskoj psihoanalitičkoj praksi uobičajeno da klijent za mjesec dana psihoanalize plaća 25-30% svog ukupnog mjesečnog prihoda. Ako troškovi psihoanalize prelaze ovih trideset posto, to već ometa život i razvoj klijenta, ali ako je plaćanje znatno manje, a taj doprinos nije značajan za klijenta, onda je to često ispunjeno devalvacijom analitičara i psihoanalitičkog prostora. Zaista, oskudica, a ne obilje, gura nas u razvoj, a odbacivanje jedne četvrtine naših potreba upravo je ono što potiče unutrašnje promjene.

Za učinkovit psihoanalitički rad važno je prihvatiti činjenicu da troškovi psihoterapije ne bi trebali biti mazohistički ni za klijenta ni za terapeuta. U slučaju mazohistički niske cijene za terapeuta, neizbježno će se postaviti pitanje šta će psihoterapeut platiti za sebe, i gdje će učiniti sa svojim nezadovoljstvom plaćanjem. To, pak, prirodno izaziva razmišljanja o tome koliko će takva psihoterapija biti efikasna za klijenta.

No, unatoč činjenici da je plaćanje u psihoanalizi sredstvo psihoterapije i da je dizajnirano za reguliranje psiholoških nijansi u terapijskom paru, važno je ne zaboraviti da je glavni terapijski faktor odnos psihoanalitičar-klijent, vrijednost iskrenosti u kojoj mora biti neosporno.