SAVJEST KAO TIJELO RAVNOTEŽE U ODNOSIMA

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:40

Kad god uđemo u vezu, upravljamo nekom vrstom unutrašnjeg osjećaja koji automatski reagira kada učinimo nešto što bi moglo narušiti ili ugroziti odnos. Odnosno, baš kao što imamo unutrašnji organ odgovoran za ravnotežu, postoji i nešto poput unutrašnjeg organa odgovornog za sistemsko ponašanje. Čim izgubimo ravnotežu, neugodan osjećaj koji proizlazi iz pada vraća nas u stanje ravnoteže. Tako se ravnoteža regulira osjećajima ugode i nelagode. Kad smo u stanju ravnoteže, ugodno je, osjećamo se ugodno. Izgubivši ravnotežu, osjećamo osjećaj nelagode, koji nam ukazuje na liniju, dostigavši koju, moramo prestati kako se ne bi dogodila nesreća. Nešto slično se događa u sistemima i odnosima.

U vezi su određene naredbe valjane. Ako ih se pridržavamo, imamo pravo ostati u vezi i doživjeti osjećaj nevinosti i ravnoteže. No, čim se odmaknemo od uvjeta potrebnih za održavanje veze i time ugrozimo odnos, imamo neugodne senzacije koje djeluju kao refleks i tjeraju nas da se vratimo. To mi doživljavamo kao krivicu. Vlast koja nadgleda ovo, poput organa ravnoteže, nazivamo savješću.

Morate znati da krivicu i nevinost učimo, po pravilu, u odnosima. Odnosno, osjećaj krivice povezan je s drugom osobom. Osjećam se krivim kada radim nešto što šteti odnosima s drugima, i nevinim kada radim nešto što je dobro za odnos. Savjest nas veže za grupu koja je bitna za naš opstanak, bez obzira na uslove koje nam ta grupa nameće. Savjest nije nešto što stoji iznad grupe, iznad njenog uvjerenja ili praznovjerja. Ona je služi.

Savjest primjenjuje uslove potrebne za održavanje veze

Savjest prati uslove koji su važni za održavanje odnosa, naime vezu, ravnotežu između "daj" i "uzmi" i red. Veza može biti uspješna samo ako su sva tri uslova ispunjena istovremeno. Bez ravnoteže i reda nema veze, bez veze i reda nema ravnoteže, a bez veze i ravnoteže nema reda. U svom srcu te uslove doživljavamo kao elementarne potrebe. Savjest je u službi sve tri potrebe, a svaka od njih je ispunjena vlastitim osjećajem krivice i nevinosti. Stoga se naše iskustvo krivnje razlikuje ovisno o tome odnosi li se krivnja na vezu, ravnotežu ili red. Stoga krivicu i nevinost doživljavamo različito, ovisno o svrsi i potrebama kojima služe.

a) Savest i povezanost

Ovdje savjest reagira na sve što promovira ili ugrožava vezu. Stoga nam je savjest mirna kada se ponašamo tako da možemo biti sigurni da i dalje pripadamo svojoj grupi, a nemirna je kad smo do sada odstupili od uvjeta grupe koje se moramo bojati da ih imamo potpuno ili djelomično izgubili svoju pripadnost. U ovom slučaju krivnju doživljavamo kao strah od gubitka i isključenosti i kao udaljenost, a nevinost kao sigurnost i pripadnost. Osjećaj da pripadate na elementarnom emocionalnom nivou možda je najljepši i najdublji osjećaj koji poznajemo.

Samo oni koji su spoznali sigurnost nevinosti kao pravo na pripadnost znaju strah ili čak užas isključenosti i gubitka. Osećaj sigurnosti uvek je povezan sa osećajem straha. Stoga je potpuno smiješno reći da su roditelji krivi za to što osoba doživljava strah. Što su roditelji bolji, veći je strah od gubitka.

Sigurnost i pripadnost veliki su san koji nas vodi u mnogim našim postupcima. Ali ovaj san je neizvediv, jer je pravo na pripadnost uvijek ugroženo. Mnogi ljudi kažu da morate stvoriti sigurnost za djecu. No, što se više sigurnosti stvara djeci, to se više boje da će je izgubiti, jer je osjećaj sigurnosti nemoguć bez straha od gubitka. Odnosno, pravo na pripadnost mora se uvijek iznova osvajati, ne može se zauvijek oduzimati, pa osjećamo nevinost kao pravo da i dalje pripadamo grupi, a ne zna se koliko će to trajati. Ova nesigurnost dio je našeg života. Značajno je napomenuti da savjest u odnosima s djecom vrši manji pritisak na roditelje nego na djecu u odnosima s roditeljima. Ovo može imati neke veze s činjenicom da roditeljima manje treba djeca nego roditeljima. Možemo čak zamisliti da roditelji žrtvuju svoju djecu, ali ne obrnuto. Amazing.

Obje strane savjesti, mirne i nemirne, služe istoj svrsi. Poput mrkve i štapića, oni nas voze i pozivaju u jednom smjeru: pružaju našu vezu s korijenima i porodicom, bez obzira na to što ljubav u ovoj grupi od nas traži.

Privrženost domaćoj grupi ima savjest prioritet nad bilo kojim drugim argumentima razuma i svakog drugog morala. Savjest je vođena utjecajem naše vjere ili naših postupaka na vezu, bez obzira na činjenicu da se s drugog gledišta ovo uvjerenje i ti postupci mogu činiti ludima ili za osudu. Stoga se ne možemo osloniti na savjest kada je u pitanju poznavanje dobra i zla u širem kontekstu (vidi poglavlje III, 3). Budući da veza ima prioritet nad svime što može uslijediti kasnije, krivicu u odnosu na vezu doživljavamo kao najtežu, a njene posljedice kao najstrožu kaznu. A nevinost u odnosu na vezu mi doživljavamo kao najdublju sreću i najdraži cilj naših djetinjih želja.

Obavezujuća ljubav i žrtva slabih

Savjest nas najjače veže za grupu ako smo na niskom položaju i potpuno ovisimo o njoj. U porodici su to djeca. Iz ljubavi je dijete spremno žrtvovati sve, čak i svoj život i sreću, ako će mu roditelji i porodica biti bolji od ovoga. Tada djeca, "zamjenjujući" svoje roditelje ili pretke, rade ono što nisu namjeravali, iskupljuju ono što nisu učinili (na primjer, odlazak u manastir), odgovorni su za ono za šta nisu krivi ili umjesto svojim roditeljima se osvećuju zbog nepravde koja im je nanesena.

Primjer:

Jednog dana otac je kaznio sina zbog tvrdoglavosti, a te noći dijete se objesilo.

Od tada je prošlo mnogo godina, moj otac je ostario, ali je i dalje bio duboko zabrinut zbog svoje krivice. Jednom se, u razgovoru s prijateljem, prisjetio da je samo nekoliko dana prije samoubistva njegova supruga na večeri rekla da je ponovo trudna, a dječak je, kao izvan sebe, viknuo: "Bože, nemamo mjesta uopšte!" Otac je shvatio: dijete se objesilo kako bi uklonilo ovu zabrinutost od roditelja, napravio je mjesta za drugog.

Ali čim steknemo moć u grupi ili se osamostalimo, veza slabi, a s njom i glas savjesti postaje tiši. Ali slabi su savjesni, ostaju vjerni. Dok su vezani, pokazuju najnesebičniju predanost. U preduzeću su to radnici nižeg ranga, u vojsci - obični vojnici, a u crkvi - stado. U korist jakih članova grupe, savjesno riskiraju svoje zdravlje, nevinost, sreću i život, čak i ako ih jaki, pod krinkom visokih ciljeva, besramno zlostavljaju. Budući da ostaju na milost i nemilost vlastitog sistema, mogu se besmisleno koristiti protiv drugih sistema. Tada mali ljudi zamjenjuju glavu velikim i obavljaju prljave poslove. To su heroji na izgubljenom mjestu, ovce prate pastira do klaonice, žrtve plaćaju tuđe račune.

b) Savjest i ravnoteža

Kao što savjest prati privrženost roditeljima i klanu i kontrolira je vlastitim osjećajem krivice i nevinosti, tako i nadzire razmjenu, regulirajući je uz pomoć različitog osjećaja krivice i nevinosti.

Ako govorimo o pozitivnoj razmjeni "daj" i "uzmi", tada osjećamo krivicu kao obavezu, a nevinost kao slobodu od predanosti. Odnosno, nemoguće je odvojiti od cijene. Ali ako se vratim drugom točno onoliko koliko sam primio, oslobađam se obaveza. Onaj ko je oslobođen obaveza, osjeća se lako i slobodno, ali više nema vezu. Ova sloboda može postati još veća ako date više nego što morate. U ovom slučaju nevinost osjećamo kao zahtjev. Dakle, savjest ne samo da olakšava našu međusobnu vezu, već kao potreba za uspostavljanjem ravnoteže, regulira i razmjenu unutar odnosa i unutar porodice. Uloga ove dinamike u porodicama ne može se previše naglasiti.

c) Savest i red

Kad je savjest u službi reda, to jest pravila igre koja djeluju unutar sistema, tada je krivica za nas njihovo kršenje i strah od kazne, a nevinost savjest i lojalnost. Pravila igre u svakom sistemu su različita i svaki član sistema zna ta pravila. Ako ih osoba shvati, prepozna i promatra, sistem može funkcionirati, pa se takav član sistema smatra besprijekornim. Ko god ih prekrši postaje kriv, čak i ako ovo odstupanje od pravila ne šteti i niko zbog toga ne pati. U ime sistema, on je kažnjen, u teškim slučajevima (na primjer, "politički zločin" ili "hereza") čak protjeran i uništen.

Krivica zbog reda ne dirne nas duboko. Često si dopuštamo ovu vrstu krivice bez osjećaja gubitka samopoštovanja, iako znamo da imamo određene obaveze ili da ćemo morati platiti kaznu. Ako počinimo privrženost ili povredu ravnoteže, naše samopouzdanje pada. Dakle, krivica se ovdje doživljava drugačije. Možda je to zbog činjenice da smo, uprkos potrebi za redom, u velikoj mjeri slobodni sami odlučiti.

Osim toga, savjest određuje šta imamo pravo opažati, a šta ne.

Gunthard Weber DVA VRSTA SREĆE