STRAH KAO MUDRA SADAŠNJOST

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:40

Postoje osjećaji koji su poznati apsolutno svim ljudima. Strah je jedno od tih osećanja. Cijeli život ide s nama ruku pod ruku.

Strah počinje strahom od zlog čudovišta iz dječje bajke, vreba u mraku svojom nepredvidljivošću, stiže s gorkim plačem u strahu da ostane sam, bez majke.

Rastemo, mijenjamo se i mijenja se i strah, koji se pretvara u strah od pada na ispitu, od neprihvatanja vršnjaka, odbacivanja, ismijavanja, nevoljenja, napuštanja, izdaje, napuštanja.

Što više želimo u životu i što vrednije imamo, to više strahova može rasti - tako se javlja strah od neuspjeha, strah od siromaštva, usamljenosti, strah od neprihvaćanja u našem društvu, strah od dolazi do devalvacije, neispunjenja očekivanja voljenih osoba ili šefa.

UZROCI STRAH

Zašto nastaje? Vjerovatno zato što nam život ne daje stopostotne garancije, a u svakom trenutku može se dogoditi nešto neugodno ili prijeteće. Zato što smo smrtni u svakom trenutku, a ne počevši od 80 godina, jer ne znamo koliko nam je dato, šta nas čeka sutra.

Hodamo ovim krhkim svijetom, a strah nas prati, služi nam kao signal upozorenja. Pokušava nas pokupiti tamo gdje možemo uspjeti, ali može postati i prepreka na putu, zaustaviti se i spriječiti nas da budemo slobodni, živimo nešto važno, ovladamo nečim novim. Nove stvari često izazivaju napetost, neizvjesnost, pa čak i strah, jer ne znamo šta nas čeka i kako ćemo se nositi s tim, imamo li dovoljno snage, sposobnosti, hrabrosti, možemo li.

Martin Heidegger, njemački filozof iz 20. stoljeća, rekao je da je strah osnovni uslov postojanja. Strah očituje takve kvalitete svijeta kao krhkost, nedostatak postojanosti i uvjetovanosti.

ZDRAV I PREKRASAN STRA

Ovisno o tome šta nam strah čini, možemo ga podijeliti na zdrav i bolan strah. Koja je razlika?

Zdrav, odnosno realan strah izravno je povezan s prijetećom situacijom i odgovara mu po svojoj vrsti i veličini. Kada vozite automobil velikom brzinom, sasvim je prirodno bojati se nesreće, sudara, bojati se gubitka kontrole. Ako usred noći prošetate napuštenom ulicom, strah od razbojnika bit će zdrav. Ili, ako se niste pripremili za ispit, strah da ga ne položite bit će savršeno primjeren situaciji.

Zdrav strah upozorava na opasnost, pomaže u boljem sagledavanju nekih stvari koje su važne za naš život. Na primjer, znanje o opasnostima pušenja nije jako efikasno za pušače, ali ako se osobi kaže da je u opasnosti od raka pluća ili srčanog udara, a osoba osjeća strah, veća je vjerovatnoća da će prestati pušiti.

Bolni strah je strah koji sprečava osobu da učini ono što općenito može podnijeti. Bolni strah ograničava, čini osobu pasivnom, paralizira, iskrivljuje percepciju stvarnosti.

Ako se, na primjer, osoba boji ispita, iako se dovoljno pripremila i zna, ali ga strah paralizira do te mjere da ga može spriječiti da ode na ispit, to je već patološki, odnosno bolan strah. Patološki strah je strah od gubitka svijesti, prijevoza metroom, letenja avionima itd. Svi ti strahovi ne dopuštaju osobi da živi, "prisiljavaju" je da izbjegava određene situacije, da izvodi zaštitne rituale. Život postaje opterećen, neki planovi se ne ostvaruju zbog straha, u mjeri u kojoj osoba može potpuno prestati izlaziti iz kuće.

Kad je strah fiksiran, on se iznova javlja u drugim situacijama, dovodi do fiksnih obrambenih reakcija, o njemu se govori kao o bolesti. U ovom slučaju, strah je često iracionalan, osoba je imuna na argumente (na primjer, avioni su najsigurniji oblik prijevoza), objašnjenja malo pomažu,zašto je nastao strah (jednom je zagušena atmosfera u metrou izazvala nesvjesticu, nakon čega je postojao strah od nesvjestice u metrou).

Dakle, možemo reći da nas zdrav strah štiti, a bolni strah ograničava, blokira, može spriječiti da se spoznamo, da spoznamo nešto važno i vrijedno u životu.

ŠTA SU STRAHOV

Zbog čega može nastati strah? Svako od nas ima svoju ranjivost, koja se ostvaruje strahom.

Čuveni austrijski psihoterapeut Alfried Langle grupirao je strahove u 4 grupe, prema svom konceptu četiri osnovne motivacije koje pokreću osobu:

1. Strah od gubitka "limenke", što dovodi do osjećaja nemoći. Nemoć je u suprotnosti sa suštinom osobe, pa ju je tako teško doživjeti.

Ovo uključuje i osjećaj gubitka kontrole, iza kojeg se isto „ne može”. Strah od unutrašnje krhkosti da nećete moći izdržati ovaj težak život. Drugi strah je zbog krhkosti ovog svijeta, u koji vjerujem, ali nešto loše može se dogoditi u svakom trenutku. A kad se to dogodi, postoji strah od ponavljanja situacije koja se dogodila.

U njegovim dubinama postoji osjećaj gubitka podrške, tla koje drži, osjećaj da padam u Ništa.

2. Druga kategorija strahova - ovo su strahovi povezani sa prijetnjom gubitka vrijednosti: zdravlje, odnosi, hobiji, strah od izolacije i sami.

3. Postoje strahovi od samog sebe: strah od usamljenosti, strah od toga da budete sami, strah od gubitka poštovanja, da otkrijete nešto ružno u sebi, strah od toga da ne živite vlastiti život, da se ne spoznate, da se ne možete osloniti na sebe, da se ne zaštitite, da ne živite u skladu sa očekivanja drugih.

4. Četvrta kategorija Strahovi su povezani sa značenjem, budućnošću, kontekstom: strah od novog i nepoznatog, od neizvjesnosti, sumnja ima li ta nova budućnost budućnost, ima li smisla. Strah da nećete imati vremena da proživite nešto važno, doživite, shvatite ono vrijedno što smatrate smislom života.

STRAH OD SMRT

Jedan od najjačih strahova svojstvenih samo čovjeku je strah od smrti, strah od Ničega što dolazi sa smrću. I. I. Mečnikov je u svom djelu "Biologija i medicina" primijetio da je strah od smrti jedno od glavnih obilježja koje razlikuje ljude od životinja.

Iza mnogih drugih strahova stoji isti strah od smrti. Često ljudi ne mogu ni govoriti o svojoj smrti, ta im je tema zabranjena, užasna, nemoguća. No, budući da je smrt također dio života, dio tog poretka, struktura svojstvena svijetu, koja je oslonac za osobu (svi znamo da u životu postoji rođenje, rast, sazrijevanje i smrt), ova tema bi trebala da biste bili lišeni straha, morate razgovarati o tome i imati ideju o smrti.

Egzistencijalna filozofija vidi smisao straha u tome što čovjeka dovodi do pitanja: kako mogu živjeti s činjenicom da ću jednog dana umrijeti, a da se to može dogoditi i danas?

Da danas moram umrijeti, šta bi bilo za mene? Šta umire za mene? Šta je za mene smrt? Ovo su pitanja koja vam omogućuju da dodirnete temu smrti, pogledate je, čujete sebe, šta unutra odgovara na ova pitanja, koja osjećanja nastaju, čega se najviše bojim u ovome?

U pravilu se javlja žaljenje što će smrt uništiti ono što smo stvorili, što neće dopustiti nastavak započetog, onoga što još nije učinjeno, što ćete još učiniti. Pitanje smrti okreće nas licem u lice: živim li potpuno, shvaćam li ono što smatram važnim? Neživljen, prazan život pojačava strah od smrti. Ako je život ispunjen vrijednim, važnim, smislenim, onda smrt nije toliko strašna, ona je dio životnog poretka, koji također daje podršku.

VRIJEDNOST STRAH

Donoseći zaključak, možemo reći da strah ima smisla, upućuje nas na važna životna područja, ne dopušta nam da propustimo nešto važno za nas, čini nam se da nam govori: „Pogledajte svoj život, gdje vam nešto nedostaje? Gdje je poenta vašeg razvoja? Šta treba ojačati u sebi? Koje stavove i stavove treba revidirati?"

Tamo gdje postoji strah, postoji rast i razvoj. Strah je prisutan u našim životima, pa postajemo stariji, jači, smireniji. Zapravo, iza straha uvijek postoji vrijedan osjećaj: "Želim živjeti!"

Budući da se osjećaj straha uvijek doživljava kao neka vrsta slabosti, gubitka tla pod našim nogama, uništavanja strukture koja nas podržava, tada se rad sa strahovima temelji na potrazi za podrškom, stabilnošću. Šta nam nedostaje u životu, u nama samima, kako bismo se osjećali čvršće? Koji uslovi moraju biti ispunjeni da bismo mogli biti stabilniji u postojećoj stvarnosti?

Što manje osoba može, više strahova ima, sve se nesigurnije osjeća u svijetu. Djeca obično imaju mnogo strahova, jer još uvijek imaju vrlo malo sposobnosti, ne poznaju dovoljno svijet, njegovu strukturu, zakone. Odrasla osoba može pronaći stvari koje ga čine jačim, pomoći u popunjavanju postojećeg nedostatka podrške.

Šta se može učiniti za ovo?

1. Pronađite najveći mogući broj potpora u svijetu i u sebi. Šta me drži napolju, na šta se oslanjam u sebi?

2. Pronađite prostore u kojima se osjećam sigurno. Gdje se osjećam kao svijet shvaćen, zaštićen?

To omogućava da češće emocionalno osjećam podršku koja nosi moje biće, prostore u kojima mogu biti i osjećam sigurnost. Što više ovih osjećaja osoba nosi u sebi, to sigurnije prolazi kroz život i strahovi ga teže otežavaju.

Osnovni element suočavanja sa strahovima je rad sa napetošću. Strah je uvijek povezan s napetošću, čija je alternativa stanje smirenosti i opuštenosti. Do opuštanja mišićnog tonusa i osjećaja unutarnjeg mira potrebno je pokušati doći raznim metodama (masaža, kupke, vježbe, mirna aktivnost).

Rad sa dahom je od velike važnosti. Kad se pojavi strah, neizbježno ga prati zastoj u disanju: smrzavamo se i prestajemo disati ili disanje postaje vrlo plitko. U skladu s tim, u procesu rada sa strahovima morate obratiti pažnju na činjenicu da je disanje ujednačeno, trbušno, a ne grudno.

VIDI STRAH U LIC

Postoje posebne metode za rješavanje strahova. Jedan od njih temelji se na paradoksalnoj želji za onim što izaziva strah. Ovu metodu razvio je Viktor Frankl, koji ju je primijenio u suočavanju sa strahom od čekanja.

Sa značajnom količinom humora, osoba želi za sebe ono čega se plaši. Prema principu „užasan kraj je bolji od beskrajnog užasa“, osoba koja se plaši da pocrveni u javnosti želi sebi: „Pa, ako moram pocrveniti, onda ću to učiniti maksimalno. Pocrvenjet ću tako da ću zablistati poput crvenog fenjera, obrazi će mi zablistati rumenilom, pocrvenjet ću svakih 10 minuta, svima ću pokazati kako se rumeni! Želim si ovo, od sada ću se redovno crveniti u javnosti!"

Druge metode rada sa strahovima, poznate psiholozima i psihoterapeutima, navode osobu da zauzme stav u odnosu na svoj strah, do odluke da barem jednom može izdržati situaciju koja joj prijeti. Odnosno, govorimo o tome da gledate u lice svom strahu, dopustite mu da uđe u vas, izdržavajući ga:

Korak 1: Šta bi se dogodilo da se dogodi ono čega se bojim? Šta bi se zaista dogodilo?

Korak 2: Kako bi to bilo za mene? Zašto bi to bilo loše?

Korak 3: Šta bih uradio?

Takvo suočavanje sa strahom dopušta u određenoj mjeri iskusiti moguću stvarnost, koja se percipira kao strašnu, a to sadrži sjeme iscjeljenja od straha. Olakšanje dolazi na nevjerojatan način, jer u isto vrijeme nešto zadržava svijet, nastavlja se nekakav život, čak i vrlo tužan i težak, kada ništa ne možete učiniti, ali jednostavno ostanite uz to, neka to i bude. Takvo poniranje u dubinu straha je poput poniranja na dno ponora, gdje se tlo ponovno pojavljuje pod nogama.

A ako se pojavi pitanje: ako ne mogu izdržati i umrijeti? Ovo je bio moj život

Integracija smrti u život oslobađa nas straha i čini nas slobodnima, život postaje ispunjeniji i osjeća se dobro u većoj mjeri. Kao rezultat toga, dolazi do unutrašnjeg mira: priznajem da život može biti takav kakav jeste, a ne onakav kakav želim vidjeti. Ovo je glavna lekcija koju naučimo: život ima pravo biti ono što jeste. Moj je zadatak upoznati je u njenoj stvarnoj manifestaciji i pokušati živjeti što je bolje moguće od sebe, od svoje biti, ostajući u bilo kojoj od njenih manifestacija.