OSTAVLJAJU UČESNIKE TERAPIJE IZ GRUPE. DIO 1

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:40

Za mnoge vodeće grupe psihoterapije, posebno za početnike, ne postoji tako uznemirujući problem kao napuštanje grupe. Istovremeno, napuštanje grupe nije samo neizbježan, već je i neophodan dio procesa prosijavanja koji prati stvaranje grupne kohezije.

U grupi bi trebao funkcionirati određeni mehanizam dekompenzacije: greške u procesu odabira su neizbježne; neočekivani događaji događaju se u životu pridošlica; u grupi se razvija nekompatibilnost.

Nekim grupama za intenzivnu obuku ili sastanke koje traju tjedan dana i koje se drže na geografski izoliranim lokacijama nedostaje upravo ova prilika za odlazak. Prema I. Yalomu, u takvim situacijama mogu se razviti psihotične reakcije zbog prisilnog boravka u grupi s kojom sudionik nije bio kompatibilan.

Učesnike koji prerano napuste grupu karakterišu (prema I. Yalomu):

-smanjena motivacija;

- loše izražene pozitivne emocije;

-upotreba droga i alkohola;

-visoka somatizacija;

-jaki bes i neprijateljstvo;

-niža socioekonomska klasa i društvena efikasnost;

-smanjivanje inteligencije;

-nedovoljno razumijevanje principa grupnog rada;

- manje privlačna (po mišljenju terapeuta).

Fenomenu preranog napuštanja grupe korisno je pristupiti u smislu interakcije tri faktora: učesnika terapije, grupe i terapeuta. Općenito, doprinos učesnika je zbog problema uzrokovanih odstupanjem; sukobi u sferi bliskih odnosa i samootkrivanja; vanjski stres; komplikacije povezane s istovremenim prolaskom individualne i grupne terapije; nemogućnost “dijeljenja” vođe s drugim članovima grupe i strah od “emocionalne kontaminacije”. Svim ovim razlozima dodaje se stres koji prati rane faze boravka u grupi. Učesnici sa neprilagođenim međuljudskim obrascima nalaze se u situacijama koje zahtijevaju da budu bliski i otvoreni. Često su zbunjeni procedurom, sumnjaju da rad grupe nije direktno povezan s njihovim problemom i na prvim sastancima ne osjećaju podršku koja bi im pomogla da sačuvaju nadu.

Najvažnije metode sprečavanja preranog povlačenja učesnika iz grupe su pažljiv odabir i sveobuhvatna priprema prije terapije. Tokom pripreme važno je jasno dati do znanja učesniku terapije da će tokom psihoterapijskog procesa neizbježno morati podnijeti malodušnost i malodušnost. Manje je vjerovatnoće da će učesnici izgubiti vjeru u terapeuta ako je terapeut u stanju prognozirati na osnovu svog iskustva. Korisno je naglasiti da je grupa društvena laboratorija. Psihoterapeut može reći učesnicima da su pred izborom: učiniti njihovo učešće u grupi još jednim primjerom neuspjeha ili eksperimentirati s novim ponašanjem u situaciji niskog rizika. Međutim, uz sav trud i profesionalizam vođa grupa, definitivno će se naći članovi koji će razmišljati o napuštanju grupe. Kada učesnik obavijesti voditelja da želi napustiti grupu, tradicionalna taktika je pokušati uvjeriti sudionika da prisustvuje sljedećem sastanku i razgovara o svojim namjerama s drugim učesnicima. Iza ove taktike stoji pretpostavka da će članovi grupe pomoći članu da se izbori sa svojim otporom, uvjeravajući ih da ne napuštaju grupu. I. Yalom, ispitujući 35 učesnika koji su odustali od devet grupa za liječenje, otkrio je da je svaki od napuštenih bio ubijeđen da prisustvuje drugom sastanku, ali to nikada nije spriječilo rani prekid terapije. Iz toga Yalom zaključuje da je pohađanje posljednjeg časa neefikasno korištenje grupnog vremena. Nemajući toliko iskustva kao cijenjeni dr. Yalom, ipak ne bih bio toliko kategoričan i koristio bih strategiju uvjeravanja učesnika koji želi napustiti grupu da prisustvuje drugom sastanku. Prije mnogo godina, dok sam još bio član psihoterapijske grupe, imao sam priliku učestvovati u radu grupe koju je jedan od njenih članova želio napustiti. Kao rezultat uvjeravanja vođa, učesnik je pristao da prisustvuje drugom sastanku, tokom kojeg su otkriveni razlozi njegove želje da napusti grupu, što je riješilo njegov sukob i omogućilo mu da u budućnosti efikasno radi u grupi.

Vođe grupa mogu smanjiti stope prijevremenog napuštanja pozorno prateći probleme prve faze grupe. Terapeuti bi trebali pokušati uravnotežiti samootkrivanje članova grupe, jer su previše aktivni i pretjerano pasivni članovi u opasnosti od prijevremenog napuštanja grupe.

Negativna osjećanja, tjeskobe i strahove u vezi grupe treba rješavati, a ne skrivati. Osim toga, terapeut bi trebao snažno poticati izražavanje pozitivnih emocija i, ako je moguće, dati primjer.

Vrlo je važno da vođe grupa kontroliraju svoje strašne misli o činjenici da će učesnici jedan po jedan napustiti grupu, a jednog dana doći će u sobu za sastanke i tamo zateći samo sebe. Ako se ovoj fantaziji dopusti da preuzme potpuno i u potpunosti, terapeut prestaje biti terapeut za članove grupe. On će početi nagovarati, zavoditi učesnike kako bi im osigurao daljnje učešće u radu grupe.

Riječi Yaloma čine mi se jako važnima kako bih ih u cijelosti citirao:

„Promjenom svojih ličnih stavova osigurao sam da učesnici terapije više ne odbijaju da se pridruže grupi. Ali sada odbijam da učesnik ode u grupu! Ne mislim da često tražim od učesnika terapije da napuste terapijsku grupu. Međutim, sasvim sam spreman to učiniti ako osoba ne radi u grupi."

Uvjereni da je grupna terapija visoko učinkovit oblik terapije, smatrajući da vjerovatno neće imati koristi od sudionika, svaki terapeut razumije da je poželjnije da se takav sudionik ukloni iz grupe nudeći mu drugi, prikladniji oblik….