Kako Se Stvara Zavisno Zavisna Porodica

Video: Kako Se Stvara Zavisno Zavisna Porodica

Video: Kako Se Stvara Zavisno Zavisna Porodica
Video: Како и зашто обележавамо Задушнице? 2024, April
Kako Se Stvara Zavisno Zavisna Porodica
Kako Se Stvara Zavisno Zavisna Porodica
Anonim

Roditelji koji nisu prošli vlastito psihološko rođenje stvaraju suzavisnu strukturu od svoje porodice. Suvisla struktura je struktura simbiotskog tipa: zbunjujuća, jer je u njoj svaka osoba u suzavisnoj vezi sa ostalim članovima porodice. Porodica se pretvara u mrežu u kojoj vlada puno zabune, kaosa i, što je najvažnije, puno zbunjenih odgovornosti i, kao rezultat toga, problema s ličnim granicama.

Šta je struktura simbiotskog tipa? Dolazi od riječi symbiosis (zajednički život). U biologiji simbiotski organizmi žive u bliskom kontaktu. Oni imaju koristi jedni drugima, ali ne mogu postojati jedno bez drugog. Umiru fizički.

Psihološka simbioza karakteristična je za emocionalnu ovisnost, kada osoba psihološki ne može postojati odvojeno od svoje ovisnosti (druga osoba, struktura ili supstanca).

Psihološka simbioza je želja jednog ili dva partnera da uspostave život u jednom emocionalnom i semantičkom prostoru. Ovo je želja da stalno budete sa svojim partnerom, da se stopite s njim tjelesno, da se stopite s njim emocionalno; razmišljati na isti način i osjećati se na isti način. U takvoj vezi to može biti prilično ugodno. Ovdje postoji samo jedan problem - nemogućnost stjecanja neovisnosti, autonomije i individualnosti.

Za malu djecu, simbiotska faza je normalna. No, s vremenom dijete mora prijeći u sljedeću fazu - fazu razdvajanja, autonomije i individuacije. Odvajanje je odvajanje od značajnog objekta, kada se osoba počinje osjećati kao zasebna osoba, ne samo fizički, već i psihički. Ako ova faza razdvajanja, odvajanja od značajnih ličnosti, ne prođe, tada osoba ostaje suzavisna do kraja života. I u budućnosti svoj odnos gradi prema suzavisnom simbiotskom tipu. U tim odnosima nema načina da pokažete svoju originalnost, autonomnost, nezavisnost i individualnost.

Kao rezultat činjenice da ljudi ne prolaze kroz fazu razdvajanja, formira se struktura nalik na paučinu. Povezuje sve međusobno i zbunjuje. Što je porodica veća, unutra je veća konfuzija. Ova vrsta simbiotske strukture potiče vjerovanja, vrijednosti, mitove, sudove koji podržavaju strukture u jedinstvu i otkrivaju fasadu jedinstva.

Pobuna ili drugi pokušaji osamostaljivanja u ovom sistemu potisnuti su fizičkim ili moralnim kažnjavanjem. Moralna kazna: poniženje, osuda, optužbe, prijetnje odbijanjem ljubavi, emocionalno povlačenje.

Psihološki pritisak koristi se kako bi dijete ili odrasla osoba osjetila da radi nešto pogrešno. Ta njegova želja za nezavisnošću, želja za odvajanjem od sistema, porodice nešto nije baš dobro, nešto izdajničko. Može izdati mamu, može izdati tatu, izdati cijelu porodicu i čovjeku postaje jako teško razdvojiti se. Za to je potrebna vanjska podrška.

Članovi porodice ovu simbiozu često opisuju kao neku vrstu ugnjetavačkog stanja, stanja gušenja. Oni to doživljavaju kao gubitak vlastitog identiteta. Ako osoba u suzavisnom sistemu počne osjećati gušenje, to znači da je faza u kojoj je bilo dobro već prošla. Gušenje signalizira da osoba ne može steći unutarnju slobodu, već joj je hitno potrebna za daljnje normalno postojanje.

Kad kažu da je sloboda unutrašnja kategorija i da zavisi samo od osobe, porodica ili sistem na to ne mogu uticati. Reći ću: može. Pogotovo kada osoba još nije nezavisna osoba. Uostalom, roditelji u porodici utječu na to zašto djetetu može biti teško postati neovisno i samostalno. Suzavisni sistem ga jednostavno sprečava da odraste. Naravno, stjecanje slobode i individualnosti ljudski je zadatak. Ali sistem, porodica se tome može oduprijeti. Stoga je fizički odlazak iz suzavisne porodice ili strukture često važan korak ka nezavisnosti i slobodi.

Važna stvar: u porodici se klice za odvajanje mogu tako jako zadaviti da tada, u odrasloj dobi, nema ničega. Nema sa čim odrasti. Osoba je zaglavila u nepotpunoj fazi razvoja. Faze autonomije naspram srama i sumnje. I dok to ne dovrši, svi pokušaji da bude zadovoljan svojim životom neće uspjeti. Ovdje je potrebna pomoć izvana. Potrebno je da je neko već odrastao do stupnja autonomije, da ga vodi kroz razdvajanje, da mu pomogne u formiranju identiteta i oslobodi ga u život. Upravo se time psihoterapija bavi problemima ovisnosti.

Preporučuje se: