O Maši, Paši I Strahu

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:40

Ako dijete želi nešto, pokušat će to postići: zahtijevati, pitati, zaslužiti. Može se pomiriti s činjenicom da time neće dobiti ono što želi, konačno zaboraviti na svoju želju. Ali na kraju, razmislit će o činjenici da mu to možda i nije potrebno. Ova misao dolazi samo ako sa druge tačke gledišta posmatrate svoju želju i situaciju. Ova se sposobnost razvija s godinama, ponekad sporo i teško.

Tako da odrasla osoba već dolazi psihologu kako bi mu pomogla da dobije pažnju, razumijevanje, brigu, posao, novac … dodaj na listu. Neophodno je da Drugi razumije, čuje i učini pravu stvar. On je spreman uložiti napor, samo što svijet nije dovoljno korektan, i mi moramo pokušati to popraviti.

To je razumljivo. Svako ima svoju sliku svijeta koja se zasniva na nekim vjerovanjima. Na primjer, ako govorimo o porodici, onda dijete ne bi trebalo odrastati bez oca, da bi ono bilo uspješno, u školi bi trebale biti dobre ocjene, žena bi trebala kuhati, muž bi trebao zarađivati itd. Sistem vjerovanja čini čovjekov pogled na svijet koji služi kao osnova za njegovo ponašanje … Suočen sa protivljenjem svojim željama, on traži načine da to prevaziđe. Može se postaviti pitanje je li potrebno promijeniti svijet? Osoba ne razumije uvijek svoje izglede i stvarne potrebe, koje možda i nisu njegove, već nametnute od strane roditelja ili društva.

Paša i Maša su se vjenčali, rodili dijete i cijelo vrijeme psovali. Paša se pokazao kao tiranin i egoist, psihološki je vršio pritisak na Mašu, nije pomagao u kućnim poslovima, nije radio s djetetom, i općenito, nije mu se sviđala Maša, pa je ponekad čak i dizao ruku na nju kad je pio, što se nije događalo tako rijetko.

Maša je zaista htela da dokaže Paši da nije u pravu. O razvodu se nije razgovaralo, jer je Maša voljela Pašu, a dijete bi trebalo imati oca. Paša nije išao kod psihologa i općenito je s njim sve u redu. Ovo je Mašin problem. Razgovori s Mašom o samopoštovanju i odgovornosti za njihove živote bili su praktično beskorisni, jer su obično završavali dogovorom i pitanjem, što učiniti s Pašom? Poanta je jednostavna: da, sve razumijem, ali kako nabaviti slatkiše?

Maša nije bila spremna da spolja gleda sebe, Pašu i situaciju. Bojala se da ne izgubi uobičajenu podršku svojih uvjerenja, koja će se morati promijeniti. I stvar više nije bila ni u Paši, već u strahu od samoće i odbačenosti, s kojim bi se suočila ako bi počela shvaćati. Dobra je, spremna je postati još bolja, samo ne trebaju ovaj pogled i odluke odraslih.

Unutra je zadrhtala djevojčica, uplašena raznim nerazumljivim horor pričama. Neka sve bude kao pre, samo bolje. Ali Paša se mijenjao na gore, a Maša se, nadajući se, tražila izgovore za njega, koje on nije ni znao.

Kad zub pulsira od boli, cijeli se pretvara u goli živac. Ali samo vizualizacija stomatološke stolice uklanja dio boli i čini se da još možete čekati. Maša je izdržala. Ali sve jednom završi, pa tako i strpljenje. Iscijeđena poput limuna, emocionalno razorena, Maša si je ipak dozvolila jednostavno pitanje - "Treba li mi?"

Drugi su ga slijedili s parnom lokomotivom. I to je već bio put do rješenja. Ubrzo je postalo jasno da sve nije lako. U mašini za umotane slatkiše postojala je želja da se posjeduje Paša, uprkos strahu, pa čak i mržnji. Nije joj bila potrebna samo fizička bliskost, već i bočna ljubav. Morao ju je voljeti, a ona je spremna učiniti mnogo da to dobije. Nije mogla odbiti Pašu, jer su joj svađe, vriskovi, pa čak i premlaćivanja davali snažne emocije, bez kojih je život izgledao besprijekorno. Najviše se bojala ravnodušnosti. Užas, užas! To je ono na šta je navikla, kako se ovisnik o adrenolinu navikava na ekstrem, poput alkoholičara na alkohol, a ovisnik o drogama. U svom umu, Maša je shvatila apsurdnost svoje naklonosti, ali nekom je dijelu očajnički bile potrebne te emocije. Čak su se i početni strahovi povukli pred ovom dilemom.

Kako dijete uči hodati, tako je i Maša postupno naučila utažiti svoju emocionalnu glad jednostavnim svakodnevnim zadovoljstvima. Pokazalo se da i oni mogu dati snažne emocije, samo je potrebno naučiti primijetiti nešto što prije nisam primjećivao, jer sam dan i noć razmišljao o Paši. Bilo je jako teško prihvatiti očiglednu činjenicu da Pašu ne zanima Maša kao osoba, štaviše, ona mu se miješa u tom svojstvu, i ne može biti govora o ljubavi.

Što se Maša više pitala, psihopata Paša, sa svojom čudnom majkom, više se udaljavao od nje. Strah, koji se činio nepremostivim, odjednom se smanjio na veličinu male sive kvržice, a svijet oko njega se proširio, ispunio bojama, dijete se razveselilo, jer mu je strah za majku pao s ramena, a muškarci su tuda prolazili razlog je usporio i, neuobičajeno za Mašu, isključio vrat.

Za potpunu sreću morat će ipak prevladati svoju sklonost ovisničkim odnosima kako se ne bi zarobila u drugog pašu, ali već ima iskustva u prevladavanju dječjih horor priča i izvjesnog samopoštovanja, što će zasigurno poslužiti kao izvor za ona. Ne postoje granice savršenstva, postojala bi želja.

Svi bismo živjeli sretno i bezbrižno da naše želje nisu ograničene strahovima, koji poput sidra ne smiju ploviti morem užitaka s pozivima u luke snova. S jedne strane, želja, s druge strane, strah. Dualizam, međutim. Strahovi su također neophodni, jer uključuju instinkt samoodržanja, i to ne samo fizički, već i društveni, koji nije ništa manje važan u naše vrijeme, i to uvijek. U nekim afričkim plemenima protjerivanje se smatra najgorom kaznom, a kod nas niko ne želi da bude ostavljen po strani.

Ako kopate dovoljno duboko, onda iza gotovo svakog disfunkcionalnog odnosa stoji ovaj strah od odbacivanja, na prvi pogled neprimjetan, koji proizlazi iz nedovoljnih taktilnih kontakata i ljubavi u nježnoj dobi, neprimjetno raste u porodici s djetetom.

Koliko god cinično zvučalo, da nije bilo Paše, Maša bi dugo ostala u djetinjastom položaju molitelja, možda bi joj bilo teško da se ostvari, a njeno dijete dobilo bi sličan scenario. Zato bi Maša trebala biti zahvalna Paši na njenom ličnom rastu i prilici da iskreno uživa u životu. Ovako se otrov pretvara u lijek ako je doza ispravna.

Moglo bi se dogoditi da strpljiva dobra Maša ima milosrdnu djevojku, kojoj je najvažnije "poput ljudi" ili iskusnog gospodina koji će pokušati dati joj željeni slatkiš, ostavljajući je u položaju djeteta, razvijajući toleranciju na bol, učenje adaptacije na neurozu umjesto izvlačenja unutrašnjeg sukoba iz straha i želje. I Maša bi rezala rep komad po dio, pokušavajući popraviti Pašu, koristeći uvjeravanja, zahtjeve, manipulacije. To se nije dogodilo, što raduje.

Ali po koju cijenu? Zašto ne biste odmah učinili ono što je najbolje? Sve ima svoje vrijeme, koje se može požuriti, ali pažljivo, jer je Maša morala "sazrijeti" da bi bila spremna gledati sebe i Pašu iskreno, bez ružičastih naočala. Zapravo, ovo raste. U trenutku kada se to dogodilo, Maša je prestala tražiti ozloglašene slatkiše na bilo koji način, žrtvujući svoje dostojanstvo i zdravlje.

U međuvremenu, te spremnosti nije bilo, bilo je moguće samo Mašu potapšati po glavi, razumijevajući i prihvaćajući njenu tugu, nudeći joj odnos povjerenja. Zato što Maša nije vidjela normalne ljudske odnose, makar samo iz daljine, i, još više, nije sudjelovala. Bilo joj je potrebno prihvatanje poput zraka da se malo zagrije sa hladnog boka "ljubavi".

Sve vreme morate da birate, veliki ili mali, važan i ne toliko. Iza njega je uvijek nepoznato, što plaši. Strah ima velike oči, ali obično, stječući iskustvo da ga savladate, razumijete da to nije tako strašno. Što više bježimo od sebe, sve je teže napraviti iskorak iz začaranog kruga. Jednom morate donositi odluke koje utječu na sudbinu, ako ne želite da vas upravlja strah.