Moj Bol, Voli Me

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:41

Moj bol, voli me.

Scena prva.

Usamljena ćelija u kojoj majka sjedi bol koju joj je nanijelo dijete kad se rodilo i lišila joj uobičajenog života, tj. iluzija, praćena nevinošću. Majka pati i osjeća se u zatvoru zbog svoje nove slike majke, a tamničar u njoj je dijete. Dječji tamničar čuva majčinu bol, kontrolirajući tako majku, vezujući je za sebe lancima na rukama i ključevima na pojasu, kojima zvoni, odlazi do ćelije i gleda kroz špijunku na vratima, kao da gledajući u majčinu dušu. Dijete čuva majčinu bol, dok i sam na kraju postaje zatvorenik u ovom zatvoru i ovisi o životu zatvorenika, jer ako zatvorenik umre, neće moći biti s njom i mučiti je. Muke majke postale su za dijete smisao njegovog rada kao nadzornika, vremenom je postao sadist, pokazujući majčinskoj boli svoju pseudo radost što bi mogao biti pušten, jer ima takvu priliku. Vremenom je majčin bol počeo da ne vjeruje njegovoj sreći svojim prećutnim odbijanjem da mu zavidi na uspjesima i naljuti se na njihovu demonstraciju. Situacija dovodi do činjenice da majčin bol postaje čuvar nad djetetom, koje postaje zatvorenik u vlastitom zatvoru pored majčine osamljene ćelije za bol. Majčina bol postala je tupa i izgubila je volju za borbom, pomirila se s tim da će umrijeti u ovom zatvoru, što djetetu ne odgovara, jer će tada izgubiti kontrolu i svoju vezanost za majku. Zaključan je u zamku beznađa i ćorsokaka ove situacije i čeka da se situacija riješi smrću majčine boli, a onda će on, a ne ubica i ne poražen, napustiti zatvor, ili može i umrijeti. Ne zna šta će biti kraj, a bol majke takođe ćuti, ne puštajući ga i ne pokušavajući da pobegne ili sama umre. Sve ide polako i bolno. Zatvorenik i nadzornik su se promijenili, a sada zatvorenik muči čuvara i šuti. Stražar moli za milost, nagovještavajući zatvorenika da bi bilo super umrijeti i ucjenjuje majčinu bol njegovom željom da umre. Majčin bol ćuti kao odgovor. Stražar je mučen.

Scena druga.

Sve počinje činjenicom da dijete traži majku kako bi se igralo s njom i u potrazi traži majčin glas sličan nervoznom mrmljanju i pritužbama na nezadovoljstvo životom (te će pritužbe tada mrmljati stražar koji gleda kroz prozor s rešetkama u ćeliju do majčine boli). Dijete odlazi na glas i ulazi u kuću, gdje majka stoji ispred ogledala i tamo govori sa svojim odrazom. Odlazi na posao koji joj se, prema njenim riječima, jako sviđa, jer na tome počiva, a ovo je za nju izlet na slobodu iz zatvora u kojem žive njeni roditelji (preci, porodica u kojoj je odrasla), i u kojoj je prisiljena živjeti pored njih je ona (osjećaji prema majci). Ona odlazi, a dijete ostaje samo u kući, gleda se u ogledalo gdje je majka pogledala ranije i vidi kako se u ogledalu pojavilo "kroz ogledalo" u obliku zida okruženog zidovima, poput usamljena ćelija, a u ovoj magli sjedi njegova majka, njen odraz i njen bol … Ovako ulazi samica, zatvorenik i upravnik.

Scena tri.

Sve počinje ljubavlju djeteta prema majci i željom da se igra s njom (samospoznaja). I počinje se igrati s majkom koja je ostala, tj. s bolom svoje majke pokušava je oživjeti, osjećajući njen mrtvi dio duše, govori joj vijesti i govori joj šta želi raditi i kako se igrati. S vremenom dječak uviđa uzaludnost svojih pokušaja da izvuče bol iz magle, a i sam vidi da ne želi ići majci u magli te se navikava na ulogu posmatrača kod ogledala. Zatim se razvija u njegov eksperiment nanošenja boli majci (bol majci), činjenicom da čini sve kako bi je iritirao, što ga stimulira na daljnje takve radnje. Postaje zatvor u kojem odrasli dječak (slika Petera Pena, Carlsona) muči svoju majku i jebe se. Počinje shvaćati da je u zatvoru zbog nje, zbog njene nespremnosti da izađe s njim i igra se s njim, a to ga ljuti. Tada se umara od bijesa i umara od igranja straže. Tada počinje shvaćati da je i sam postao zatvorenik i već traži milost od majčine boli da ga oslobodi. Ona mu ne vjeruje, on osjeća da ona osjeća njegovu laž u činjenici da je ne može napustiti, jer je on sam ovdje nadzornik i to ga još više razbjesni. On čeka da umre, kopirajući njenu tihu tišinu i dosadno sjedenje na mjestu. On očekuje da će ona prva umrijeti, ona očekuje da će on otići i ostaviti je slobodnom od sebe (fantazija da se riješi krivice pred djetetom i njegovom majkom). Oboje ćute.