Doživjeti Sram U Terapijskom Procesu

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:40

Suočavanje sa sramom u terapijskom procesu

Osjećaji, emocije, iskustva često su fokus terapije. Nije lako sastati se s njima, čak i kad je to sigurno i postoji mogućnost da vas prihvati vaš terapeut. Jedan od najnepodnošljivijih osjećaja je sram, od toga svi bježe, pokušavaju to sakriti od svih, čak i od vlastite svijesti. Klijenti me često pitaju: "Je li moguće da to nikada ne doživite, zauvijek se riješite, nekako promijenite kako nikada ne biste došli u dodir sa sramom?" To nije moguće … Da, postoje načini na koje ljudi koriste kako bi izbjegli iskustvo srama, ali sam osjećaj jednostavno je potisnut u nesvjesno i ne odlazi nikamo, čak i na destruktivan način trova nas iznutra. Da bi sramota prošla, mora se doživjeti. Prekid iskustva samo nas privremeno oslobađa od boli, potisnuta emocija ili prekinuto iskustvo uvijek će težiti dovršenju i tražiti mogućnosti za očitovanje. Ovaj proces izlaže se riziku da ostane beskrajan, da nam zatrova živote, prisili nas da napustimo svoje autentično ja, izaberemo da budemo neko, pseudo-ja, nekako bez stida, naduvamo lažnu ličnost, koju možemo postati taoci kao rezultat gubi spontanost i slobodu izražavanja. Da bismo zadržali bilo koje iskustvo, potrebna nam je velika napetost, a to je jako iscrpljujuće. Međutim, sram ima svoje funkcije, bez kojih je ponekad nemoguće, uključujući i socijalizaciju. Za sve je potrebna mjera, dobra doza, određena ravnoteža. Ovo je najteži dio.

Ljudi koriste sram kao regulator ponašanja, kao način da zaustave uzbuđenje, energiju koja se čini nepotrebnom, neprikladnom ili opasnom. Zbog toga se sram naziva društvenim osjećajem. Sram često skriva druge potrebe osobe koje stid pokriva ili zaustavlja. Doživljavajući sram, osoba ima pristup tim potrebama. Svijest o tim potrebama približava nas upoznavanju vlastite autentičnosti, autentičnosti.

Jedna od poteškoća doživljavanja srama povezana je s doživljavanjem ranjivosti. Neki ljudi svoju ranjivost tumače kao slabost, nešto što treba izbjegavati i izbjegavati, skriveno od drugih i od sebe. Ovdje se osoba osjeća nesigurno, jer postoji izolacija, odbacivanje sebe, kao neka vrsta izdaje i želi nestati. Osoba prestaje vidjeti i osjećati podršku, podršku, jer se u vlastitoj ranjivosti odbija, čime mu se oduzima mogućnost da riskira i u kontaktu s drugim se osloni na njegovo prihvaćanje. Osoba gubi sebe kako ne bi naišla na odbacivanje drugih. On čini najgore stvari sebi prije nego što mu drugi to mogu učiniti, zadržavajući pri tome određenu kontrolu. U tom odbacivanju i izolaciji, osoba počinje stvarati svoje fantazije o vlastitoj nakaznosti i inferiornosti, a strah od odbacivanja postaje sve veći. Sram uvijek ima autora, u kontekstu života osobe postojao je netko tko ga je postidio, grdili, kritikovali i odbacivali. Prihvaćanje je bilo moguće postići samo izbjegavanjem vlastite "nepravde", u početku po mišljenju drugog, a kasnije, kao vlastite ideje o sebi. Odvija se proces introjekcije. Veliki dio introekata izaziva toksičnu sramotu i doživljava se kao vrijednosti same osobe. Tijekom terapije puno se vremena posvećuje ovim trenucima promišljanja. Na ovom mjestu potrebno je puno prihvatanja od strane druge osobe.

U modernom društvu ideja samodostatnosti je vrlo popularna, kao neka vrsta savršenstva, sposobnosti da se sa svime nosi sa sobom, sposobnosti da se sa svime nosi. Sa stajališta gestalt terapije, osoba se kao organizam ne posmatra izolirano od okoline, svijeta drugih ljudi. Da bi zadovoljio svoje potrebe, osoba treba kontaktirati, stupiti u interakciju s okolinom, a tu dolazi do izražaja ideja o samoodrživosti, a na to se važno fokusirati u terapiji. Za samoodržavanje je potrebno odgovarajuće iskustvo u podršci.

Podrška je posebno važna u doživljavanju srama. Sram se doživljava u vezi s drugim, kao nemogućnost povezivanja sa svijetom, nemogućnost prihvaćanja. Podrška će ovdje biti upravo prihvaćanje od strane druge osobe, sposobnost i sposobnost da budete tu, određena bezuslovnost. To iskustvo klijent doživljava u terapiji. U početku je takvo iskustvo prihvaćanja bilo potrebno djetetu u odnosima s roditeljima ili značajnim ličnostima, kako bi ono ostalo uz njega bez obzira na njegovu „ispravnost“, na njegove postupke, kada je zbunjeno ili uplašeno. No često naši roditelji često nisu u stanju nositi se sa vlastitom sramotom. Kad se mama ili tata srame vlastitog djeteta, odmah mu projektuju tu sramotu, negirajući njegovo prisustvo u sebi. Ovo se često manifestuje izrazom: "Zar vas nije sramota !!!" Ovo glasi određena poruka, kažu, treba se stidjeti, sramiti se, a ne ja. A dijete to često proguta jer želi biti prihvaćeno. Naučite se sramiti sebe i postepeno se transformirati, ili bolje rečeno, pokušavajući biti onaj koga bi ti roditelji mogli voljeti, bojeći se da će biti napušteni. Ali, nažalost, pravo "ja" ostaje izolirano, napušteno i samo. Često čujem od klijenata o užasnoj usamljenosti, uprkos činjenici da ti ljudi nisu sami, imaju porodice, prijatelje, ali njihovo pravo „ja“ostaje zazidano u tamnici usamljenosti iz straha od srama i kao posljedice odbijanja. Paradoksalno je da mi, izbjegavajući usamljenost, sami to organiziramo.

Ljudi su dobro naučili izbjegavati sram zanemarujući samu situaciju srama, izbjegavajući vlastitu spontanost, vlastite želje i potrebe, težeći savršenstvu, beskrajno se prepravljajući. Čitav život osobe može se potrošiti na to da postane bolja osoba, zanemarujući njeno pravo ja, odnosno na izgradnju „lažnog ja“. Postoji i takva metoda kao arogancija, koja se temelji na mehanizmu projekcije, kada osoba istiskuje sve što je sramotno u sebi i dodjeljuje to drugim ljudima. Svako ima svoj arsenal načina. U terapiji osoba spoznaje i istražuje ove metode, te pronalazi načine i mogućnosti za kontakt sa samim sobom, zamjenom, napuštenom. Ovo nije lak put, zadatak terapeuta je pratiti klijenta na ovom putu i ne žuriti, ne očekivati ništa, samo biti tu i prihvatiti. Svakako ne pomaže odvratiti klijenta da nešto zbog čega se stidi, nema potrebe da se stidi, da se ne stidi. Tako možete obezvrijediti osjećaj srama i dodatno dovesti klijenta u neugodnost, "pogrešnu". Ne podržava. Također nije prikladno za distribuciju savjeta, jer je ovo svojevrsna pozicija odozgo, a za klijenta je vrlo važno biti blizu. Isto vrijedi i za način sažaljenja klijenta, možda mu bude žao i to ne pomaže. Šta onda pomaže? Odgovor je banalno jednostavan.

Prihvaćanje pomaže, ostanite blizu, iskustvo vlastitog srama.