"Dijete Se Rodi I Sav Prethodni život Odleti U Rupu." Zašto Je Nemoguće Pripremiti Se Za Majčinstvo?

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:40

Autor: ANASTASIA RUBTSOV

A emocionalno nezreli roditelji ne postoje

“Prisiljeni smo učiniti nešto potpuno drugačije od onoga što smo proučavali i što smo radili do sada, ali nešto novo. Čudno. Iscrpljujuće. I, budimo iskreni, dosadno. Psihologinja Anastasia Rubtsova tvrdi kako doživljavamo unutrašnji sukob oko majčinstva, kome se lakše daje nova uloga i zašto su emocionalno nezreli roditelji izmišljeni konstrukt.

Emocije ne sazrijevaju, to nisu lubenice

Nedavno me je nazvao prijatelj i rekao:

- Čitam knjigu o djeci koja su odrasla uz emocionalno nezrele roditelje. Konačno, sve sam shvatio! Svi smo odrasli uz nezrele roditelje, evo u čemu je stvar! Zato nam je tako teško živjeti.

Kao da mi dijete kaže: "Mama, gledao sam video na YouTube -u, kažu da zmajevi definitivno postoje, da ih se može ukrotiti!" Razumem goruću želju da verujem u zmajeve.

Žao mi je što sam razočarao, ali …

Imam razloga vjerovati da ne postoje „emocionalno zreli roditelji“.

Prvo, niko ih nikada nije video. Ovo već mnogo govori.

Drugo, "zrelost" emocija je apsolutno izmišljen konstrukt. Emocije ne sazrijevaju, to nisu lubenice. Emocije nastaju kao odgovor na podražaj. U kojem će obliku izaći - ovisi o našoj individualnosti, a ne uopće o "zrelosti".

Od temperamenta. Iz normi društvenog kruga u kojem smo odrasli. Od stepena unutrašnjih sukoba. Iz našeg fizičkog stanja - odnosno koliko smo umorni, ne spavamo dovoljno, razbolimo se, osjećamo se isisano ili dodirnuto.

Ovi su faktori, poput instrumenata u orkestru, nejednake težine.

Na primjer, temperament je prva violina, nemoguće ga je ne čuti (osjetljiva, brza i empatična osoba doživljava majčinstvo mnogo gore od spore osobe koja ne reagira - iako u nekim člancima piše da bi trebalo biti na drugi način oko).

U isto vrijeme, temperament se ne može promijeniti, preodgojiti ili uvježbati.

I naše fizičko stanje je poput bubnja - ne čujemo ga uvijek u orkestru, ali nemojte, dovraga, podcijeniti bubanj. Toliko udara da neće izgledati malo.

Ali unutrašnji sukob oko majčinstva - ne znam koje oruđe, razmislite sami. Violončelo. Flauta. Oboe.

Ali takođe je teško ne čuti ga.

Nikoga ne zanima naše znanje i samorealizacija

Bez obzira na to kako se pripremamo za majčinstvo, u njega ipak ulazimo nespremni. Zato što se pripremamo glavom, ali ne uspijevamo cijelim tijelom. I odjednom su prisiljeni učiniti nešto potpuno drugačije od onoga što su učili i što su radili do sada, ali nešto novo. Čudno. Iscrpljujuće. I, budimo iskreni, dosadno.

Zamislite da ste cijeli život proučavali ekonomske modele ili drevnu književnost, i, pa, ili računovodstvo i teoriju mode, ili šta god želite, proučavali ste to. I učili su. A onda su vas izveli na čisto polje, dali vam lopatu i rekli: "Kopaj!" Ovo je prvi put da vidite ovu lopatu. Ne razumijete na koju stranu pritisnuti, savija se i klizi vam iz ruku. Imate krvave žuljeve na rukama, i što je najvažnije, ne možete si objasniti zašto kopati i gdje kopati.

Ako kopate dovoljno dugo, možete se naviknuti na lopatu, pa čak i postati joj srodni, i ojačati mišiće leđa, pa čak i nekako filozofski shvatiti šta se događa. U smislu da sebi nešto objasni, osoba uopšte nema sebi ravnog.

Ali za to je potrebno vrijeme. Prilično vremena.

Dok se to ne dogodi, potreba za kopanjem izaziva ogroman unutrašnji protest i očajanje, čak do tačke depresije.

Nekako uopće ne razmišljamo o tome kako se majčina uloga razlikuje od svega onoga za što smo naučeni i pripremljeni. Koju listu vrijednosti svijet poklanja rastućoj osobi? Učite, radite, poboljšavajte se, budite privlačni, riskirajte i budite uspješni, radite ono što je zanimljivo.

U redu, kažemo i počnemo se nekako kretati u ovom smjeru. Često se na rođenje djeteta gleda kao na još jedan korak na putu samopoboljšanja i samoostvarenja. I onda oh.

Tada se rodi dijete i cijela ova lista vrijednosti, sav prethodni život jednostavno odleti u prokletu rupu. Tamo gdje smo završili, nikoga ne zanima naše znanje i samorealizacija. Društvo nas više ne hvali i ne grebe po ušima koliko smo efikasni i kreativni. Takođe je nejasno zašto i kome biti privlačan. I više nemate vremena raditi ono što nije zanimljivo, ali čak i potrebno. Spavajte, umivajte se, idite u toalet.

A glavni sukob ovdje se odvija između bivše profesionalne uloge i nove, majčinske. Boli što je naš život prije djece bio zanimljiviji, a i profesionalno uspješniji.

Sve je ovo užasna bol, tuga i sve ide u pakao. Ponekad se ova priča ublaži oksitocinom i pomoći voljenih osoba.

Mi smo samo živi ljudi

Može li se ovaj sukob i ova rupa smatrati pokazateljem "emocionalne nezrelosti"?

Ne, ovo je prava, nezamisliva kontradikcija.

Ili se oni u kojima ova uloga ni s čim nije u sukobu osjećaju mnogo bolje u majčinskoj ulozi. Ko je uspio rano roditi dijete, ili nije uložio mnogo truda u obrazovanje i profesiju.

Hoćemo li pretpostaviti da su ti ljudi "emocionalno zreliji"?

Ne bih riskirao.

Ili, opet, postoje ljudi flegmatičnog temperamenta. Otporne su na sve vrste podražaja. Rođen na ovaj način. Nema ih mnogo u populaciji, ali jesu, a neke su i žene.

Ponekad nemaju mnogo sreće na poslu. Suvremeni ambiciozni svijet zahtijeva brze reakcije, visoku produktivnost i sposobnost brzog uspostavljanja društvenih veza. A onima koji su otporni na podražaje u pravilu nije sve dobro i s kreativnošću i s brzinom (to se lako može objasniti s gledišta fiziologije).

Ali u majčinstvu im jednostavno nema para. To su upravo one majke koje ne nervira beskrajno "pij-pi-pusti-pusti-pusti-pusti-neću-neću ići-neću ići". Neko ko sa božanskom smirenošću čita istu knjigu dvadeset puta u krugu, uzima istu opalu igračku, sluša dvadesetominutni vrisak o „ne želim da spavam, ne želim-oo-ooh“. Koga ne uznemiruju dječji grčevi, bijesi, nedostatak sna i pire od brokolija razmazani po kuhinji. Mogu se lijepo igrati ili napraviti uskršnje kolače i nisu bijesni.

Mogu li se oni nazvati „emocionalno zrelim“za razliku od svega ostalog, „emocionalno nezrelim“? S obzirom na to da je nemoguće ovo naučiti sve ostale? S obzirom na to da im to ne daje prednosti svugdje, već samo u jednom području života?

Općenito, sa strepnjom bih gledao one koji govore o emocionalnoj zrelosti. Kao i emocionalna svježina. Emocionalna turbulencija. I takve stvari.

Zato što je to često besmislen skup zvukova.

A mi smo samo živi ljudi. Običan. Užasno nesavršen, na neki način snažan i lijep, na neki način bespomoćan.

Deca istih živih roditelja (koja su takođe imala svoj temperament, životne okolnosti, unutrašnje sukobe i društveni krug, da). Roditelji iste žive djece (sa temperamentom, unutrašnjim sukobima itd., Shvatate).

I u ovoj himni života ima puno ljepote, tako mi se čini.