Šta Sebi Dozvoljavate!? I Sebe Nazivate Psihologom

Video: Šta Sebi Dozvoljavate!? I Sebe Nazivate Psihologom

Video: Šta Sebi Dozvoljavate!? I Sebe Nazivate Psihologom
Video: Как не зависеть от чужого мнения, как реагировать на критику - психолог Анетта Орлова 2024, Maj
Šta Sebi Dozvoljavate!? I Sebe Nazivate Psihologom
Šta Sebi Dozvoljavate!? I Sebe Nazivate Psihologom
Anonim

Dobar dan dragi prijatelji!

Nastavljamo razvijati temu o terapiji, o njenim fazama, o odnosu prema terapiji klijenta u različitim fazama.

Prije par dana spomenuo sam da postoji faza kada terapeut i klijent počnu raditi na "granici kontakta". Dozvolite mi da objasnim o čemu se radi, za svaki slučaj. Takav se posao može dogoditi kada se klijent ne zadovoljava samo primanjem preporuka od psihologa, otkriva s njim u svom životu itd., Već već primjećuje psihologa kao živu osobu i primjećuje njegove reakcije na njega. Iz odnosa klijenta prema psihologu proizilazi rad na tom odnosu (o odnosu klijenta i terapeuta u cjelini). A u procesu terapije, ovo je upravo ovaj posao na granici kontakta. Ovo je rad o onome što se događa između klijenta i terapeuta u njihovoj interakciji, u komunikaciji, u njihovom odnosu. Dešava se ovde i sada

Ali, na primjer, iako može pokazati da se neka vrsta zamjeranja psihologu odnosi na prošlost, ali sada postoje osjećaji, napetost među njima je prisutna i sada, nešto od tog osjećaja se događa ili se trenutno ne događa. Ovo je sve što istražujemo i raspravljamo.

A rad na granici kontakta, kako sam napisao, počinje u fazi kada je klijent primijetio psihologa kao živu osobu i … (to se događa prilično često), on mu je nešto pripisao, neke projekcije su se pojavile na psihologu. Naravno, klijent još ne zna da su projekcije projekcije.

Tada vrijedi spomenuti što je to projekcija. Na primjer, roditelje klijenta u djetinjstvu su korili zbog kašnjenja ili rekli da ga niko neće čekati, bilo ih je sram što nešto nisu razumjeli, bili su ljuti na njega, umorni.

Zamislite sada situaciju da je klijent zakasnio na sesiju, potrčao, misleći da ga psiholog neće čekati. Došao sam, psiholog je na licu mjesta, ali nekako umoran (pretpostavimo da je već veče). Počeli smo s radom, klijent još nije došao do daha i nije čuo pitanje psihologa.

Svi se navikavamo na ono što vidimo od djetinjstva. Tako je i naš klijent naučio očekivati samo takve reakcije. U djetinjstvu nije viđao druge ljude tako često kao svoje roditelje, a sada misli da reakcije svih ljudi na njega uvijek mogu biti upravo takve. I šta bi on trebao osjećati u ovoj situaciji? Da će ga grditi što kasni, sramiti se što nije shvatio da je terapeut već umoran i da će ionako biti ljut. Ovdje se naš klijent može povući u sebe ili početi napadati terapeuta, optužujući ga da ga ne voli, da ga ne prihvaća, sramoti, ljuti na njega itd. A terapeut uopće nije klijentov roditelj, prilično mu je simpatično što kasni (na kraju krajeva, ljudi, a ponekad mogu i zakasniti), te činjenicu da ga netko možda ne čuje i razumije, a uopće nije razdražljiv je kad je umoran, ali uopće nije umoran, ali možda je tek veče, a klijent je navikao razmišljati na primjeru istih roditelja da se svi ljudi umore navečer.

Dakle, vidjevši da s klijentom nešto nije u redu, da njegove reakcije nekako ne odgovaraju situaciji, psiholog može pretpostaviti da je to prijenos osjećaja koji su, kao u našem slučaju, upućeni roditeljima, na terapeuta. Klijent je od uobičajenog terapeuta očekivao samo reakciju prosuđivanja. Dakle, psiholog proučava šta se dešava, zašto klijent reaguje na ovaj način.

Pa, u procesu takvog rada, svi ljudi prestaju biti poput svojih roditelja, stječu svoja jedinstvena obilježja, komunikacija s njima postaje sve lakša, pojavljuju se novi prijatelji, svađe prestaju sa starima, porodica postaje mirnija.

Hvala vam na pažnji!

Preporučuje se: