Šta će Ljudi Reći

2024 Autor: Harry Day | [email protected]. Zadnja izmjena: 2023-12-17 15:40

Mi smo ljudi, živimo u društvu i život po pravilima ovog društva je za nas norma.

Ali gdje su granice ovih pravila? Kako razumjeti ono što je već ovdje - samo ja odlučujem kako ću živjeti i djelovati, a okolina na to ne bi trebala imati utjecaja? Čini se da je odgovor prilično jednostavan - tamo gdje počinje važnost lične udobnosti, a za svaku osobu to je njegovo. I čini se da je tako jednostavno - neko živi u skladu sa svojim ličnim preferencijama onako kako želi, i ne dodiruje ga ono što govore o njemu, neko - živi samo za predstavu, samo da bi izgledao prosperitetan, a neko se pokazao kao da živi dobro spolja, to jest odobreno od drugih, i relativno ugodno unutra, iza zatvorenih vrata stana. Ali jedno je kad se sve to tiče odraslih koji svjesno ili potpuno nesvjesno donose izbor u mom životu, a potpuno je drugo kad djeca pate od tog izbora.

Postoje porodice u kojima odrasle nije briga šta drugi govore o njima, gdje mogu piti i koristiti droge, gdje su djeca napuštena i nikoga nije briga za njih, a ako / kada situacija odjednom dođe do krajnosti, tada javnost vrišti zbog gdje su bili organi koji su to trebali znati i poduzeti odgovarajuće mjere. Ali u porodicama u kojima je izvana sve u redu i uzorno, djeca mogu patiti od beskrajnog nasilja (kao žrtve ili svjedoci), a gotovo nitko ne može znati za to, a djeca nisu ništa manje traumatizirana nego u situaciji s alkoholičarima.

Znam priču o porodici u kojoj je jedna djevojka dugi niz godina svjedočila očevom nasilju nad majkom koja nije spavala noću jer se, zaspavši, bojala da nema vremena zaštititi majku od očevih batina. Vani je to bila jako lijepa porodica. Kad je postala punoljetna, potpuno je ponovila isti scenario u svom životu, a već je njena kći pokušala zaštititi majku od majčinog muža. Ali za one oko sebe, ova već odrasla žena stvorila je i vanjski vrlo prosperitetnu porodicu, a kad je nepovoljnost njene porodice postala vrlo očigledna, kako ljudi ne bi rekli ništa loše, jednostavno je prestala ostati u kontaktu sa svima s kojima je moguće.

Za mnoge ljude, dijeljenje njihovih poteškoća, nedostataka, traženje pomoći je otkrivanje njihove ranjivosti, uništavanje njihove samopotvrde i poniranje u sram, koji može uništiti ličnost bez traga, poput kiseline koja rastvara meso. Ne shvaćajući svoj problem, a ponekad i shvaćajući, ali odbijajući učiniti bilo što s tim, a time i sami sebe uništavaju, takvi ljudi lišavaju svoju djecu mogućnosti da žive normalnim životom, radeći s njima na isti način kao što su i oni s njima, a ovo ciklus može završiti, osakatiti generacije, ili se možda nikada neće završiti.

Psihoterapija omogućava stjecanje tog iskustva u odnosima koje mnogi od nas nisu stekli u najnezaštićenijem razdoblju našeg života - u djetinjstvu, te djelovanje, kasnije, iz zdravijeg dijela sebe, s većim poznavanjem sebe, granica naše udobnosti i, vjerovatno, sa znanjem razloga za naše postupke, jer ako shvatimo da se ne ponašamo onako kako želimo, onda imamo sposobnost da to kontroliramo, a ako znamo razlog za to, mi mogu ga ponovno proživjeti, što znači da negdje ponovno prepisati prethodno iskustvo, što nam daje priliku da se osjećamo, mislimo, djelujemo drugačije.