Od Bijesa I Mržnje Do Iritacije, Ljutnje I Ljutnje

Video: Od Bijesa I Mržnje Do Iritacije, Ljutnje I Ljutnje

Video: Od Bijesa I Mržnje Do Iritacije, Ljutnje I Ljutnje
Video: Kako se osloboditi LJUTNJE i BIJESA? 2024, April
Od Bijesa I Mržnje Do Iritacije, Ljutnje I Ljutnje
Od Bijesa I Mržnje Do Iritacije, Ljutnje I Ljutnje
Anonim

Vanjski gledano, bijes je vrlo snažan afekt čije promatranje manifestacije izaziva fantaziju o njegovoj destruktivnosti za sudionike u kontaktu. Međutim, bijes služi funkciji da dobijete ono što želite unutar konfluentne veze. Uništavanje drugog i odnos s njim nisu dio planova osobe koja doživljava bijes. Štoviše, pojava ovog osjećaja moguća je samo u odnosu koji pojedinac obdaruje posebnim značajem. Ova karakteristična karakteristika bijesa leži u samoj etimologiji ove riječi - dolazi od slavenskog glagola "bijes" (izveden, očito, od imena paganskog boga Yarile), što na ruskom znači "uzbuditi se, ključati, i također zapaliti ljubavnu želju”, a na ukrajinskom -“postati ljubičasta, ljuta, zablistati”. Drevni korijen yar-, do kojeg se uzdiže ime Yarila, značio je proljeće, kao i stanje ljubavi i spremnosti za stvaranje potomstva. Glagol "bijes" na nekim dijalektima ruskog jezika znači "požuda, uznemireno stanje tokom estrusa kod životinja", a u nekim ukrajinskim dijalektima - "strast, žar, zaljubljena spremnost" [5, 9].

Dakle, unatoč činjenici da izvana manifestacija bijesa često izgleda prijeteće, ne služi uništavanju objekta. To je razlika između opisanog afekta i, na primjer, mržnje usmjerene na uništavanje objekta na terenu. Mržnja se također pojavljuje kao fenomen fuzije, međutim, za razliku od bijesa, ne implicira potrebu za vezanošću. Pojedinačno iskustvo bijesa ili mržnje osuđuje ga na nemogućnost organiziranja kontakta s okolinom, poniranja dublje u ušće, što zauzvrat, uz najmanju frustraciju, podržava proces nastanka i eskalacije bijesa ili mržnje.

Ipak, treba napomenuti da bijes služi evolucijskom (u filogenetskom smislu razvoja čovjeka kao biološke vrste) i ontogenetski značajnom pokušaju da se ostvare najranije želje pojedinca, obilježavajući frustraciju vitalnih potreba. Reguliranje odnosa pojedinca u polju organizam-okolina kroz iskustvo bijesa pokazalo se važnim u fazi kada još nisu formirani zreliji mentalni mehanizmi. Tendencija izolacije bijesa kao jedinog dostupnog mehanizma za regulisanje odnosa na terenu kod odraslih je marker poremećaja ličnosti, koji predstavlja ontogenetsku i filogenetsku regresiju.

Iritacija, ljutnja, ljutnja predstavljaju kasniji i, shodno tome, zreliji, kako u ontogenetskom tako i u filogenetskom smislu, pokušaj regulacije procesa kontakta na terenu. Za razliku od gore opisanih metoda suočavanja s agresijom, ovi emocionalni fenomeni nemaju za cilj održavanje simbiotskih odnosa, već održavanje granica individualnog kontakta s okolinom. Iritacija je prvi preliminarni pokušaj signaliziranja stalnog kršenja granice kontakta ili frustracije nekih potreba. Ljutnja obavlja isti zadatak, razlikuje se samo po intenzitetu manifestacije i stepenu spremnosti za akciju [2]. Ljutnja pak djeluje kao reakcija na prijetnju. Opisani slijed odgovara kreativnoj adaptaciji u kojoj su iritacija, ljutnja i ljutnja markeri narušavanja granice kontakta ili frustracije bilo koje potrebe. U isto vrijeme, snaga novonastalog afekta kod pojedinca izvedena je od stupnja agresivnosti u odnosu na njegove granice ili važnosti frustrirane potrebe.

Unatoč činjenici da ti osjećaji obavljaju adaptivnu funkciju, kreativno organizirajući kontakt pojedinca na terenu, oni također mogu imati ulogu u etiologiji poremećaja kreativne prilagodbe. Tako pojedinac može izgubiti osjetljivost na agresiju iz okoline i, kao rezultat toga, postati neosetljiv na njegove manifestacije agresije [3]. U tom se slučaju kontakt s novonastalim iskustvima može prekinuti projekcijom (stvaranjem straha), retrofleksijom (u obliku, na primjer, astenije), otklonom (u obliku, na primjer, pretjerane želje ugoditi ili ugoditi drugima) itd. Ili se pojedinac može pokazati neosjetljivim na prve znakove pojavljivanja agresije, shvaćajući to samo u obliku pretjerane reakcije snažnog bijesa, koji zbog svoje iznenadnosti može uništiti kontakt, a ponekad i odnose.

Uočavajući značajke psihoterapije koje odgovaraju opisanoj fenomenologiji, treba obratiti pažnju na razlike u terapijskim pristupima u situacijama određenim prisutnošću bijesa i ljutnje, s jedne strane, te zrelijom agresivnošću - iritacijom, ljutnjom i ljutnjom, s druge strane drugi [4]. U prvom slučaju, klijentima je potreban siguran kontejner za snažne afekte, bez prethodnih životnih iskustava, kako bi se manje -više sigurno prilagodili bijesu i mržnji. Agresija se u ovom slučaju može razviti u zrelije oblike kontakta samo kao rezultat uvjerenja (proizašlog iz efikasnog zadržavanja) da su njihovi snažni uticaji podnošljivi i za terapeuta i za njih same. U drugom slučaju, terapijske strategije trebale bi se usredotočiti na održavanje funkcije regulacije granice kontakta, za koju su osmišljene emocionalne reakcije bijesa, iritacije i ljutnje. Tako je, na primjer, jedan od terapijskih zadataka vratiti klijentovoj osjetljivosti na agresiju, kako njegovu tako i iz okoline. U slučaju da je ljutnja jedini mogući oblik izražavanja agresije, terapijski je vratiti sposobnost kalibriranja iritacije i ljutnje koja je prije toga nastala.

Preporučuje se: